U ekskluzivnom intervju za “Avaz” bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić upozorio je da se s fašizmom i njegovim reinkarnacijama treba još obračunavati. Reagujući na izjavu srbijanskog ministra Aleksandra Vulina, kako u Hrvatskoj “buja fašizam” Mesić je podsjetio da se on svojevremeno izvinuo zbog fašističkih zločina počinjenih od ustaške tvorevine NDH, ali da to nisu učinili u Srbiji, gdje se i danas veličaju četničke vođe pod čijom su komandom učinjeni najstrašniji zločini u Drugom svjetskom ratu.

Mesić se osvrnuo i na aktuelnu situaciju u Bosni i Hercegovini, ocjenjujući da se Dejtonski mirovni sporazum treba mjenjati. A osvrnuo se na opasnost od ekstremizma u našoj zemlji.

Komentirao je i očekivanja šta bi se moglo dogoditi na globalnom i regionalnom planu nakon dolaska Donalda Trumpa na čelo Bijele kuće, najavljujući da bi se svi oni koji se sada na Balkanu raduju njegovom dolasku u Bijelu kuću – mogli uskoro naći u taboru onih koji zbog toga žale.

Velika medijska bura podigla se oko izjave predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da Bosna i Hercegovina predstavlja veliku opasnost po Hrvatsku i region zbog Dodikovih referenduma, utjecaja Rusije, ali i islamske radikalizacije u BiH. što Vi imate reći s tim u vezi?

Rekao sam i toga se maksimalno nastojim držati da neću komentirati poteze aktuelne hrvatske vlasti, što - naravno - uključuje i predsjednicu Republike. Svako je odgovoran za ono što radi i što govori. A islamizacija, ja bih radije rekao - džihadizam, jest opasnost za svaku zemlju u kojoj se pojavi i za svaku na koju se širi.

S fašizmom se nije igrati

Srbijanski ministar Vulin, pak - komentirajući spomen-ploču u Jasenovcu izjavio je da u Hrvatskoj buja fašizam. Šta se može zamjeriti Hrvatskoj a šta Srbiji u tom pogledu?

Najmanje nam trebaju lekcije (iz Srbije –op.a) o tome ko srlja ili ne srlja u fašizam od onih koji bilo potiču, bilo toleriraju rehabilitiranje notornih saradnika fašističkih okupatora u Drugom svjetskom ratu (Draža Mihajlović – op.a.). Ja sam kao predsjednik ne jednom najoštrije osudio naci-fašizam i, u ime hrvatske države ispričao sam se zbog zločina počinjenih u ustaškoj para-državi, a i sada jasno i nedvosmisleno reagiram na svaku pojavu neofašizma. Da takvih pojava ima - ima. I da ih ne bi smjelo biti - ne bi. No, vjerujem da hrvatsko društvo ima snage, usprkos svemu, da se s time nosi i razračuna.

Odgovornost oko Dejtona

Proteklih mjeseci, mnogo se govori o promjeni Dejtonskog mirovnog sporazuma, a oko toga je bilo i hrvatskih inicijativa. Kako Zagreb doista može pomoći?

Zagreb može pomoći na taj način da ne ostavi ni najmanji prostor sumnji oko toga prihvaća li Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu. Zagreb može pomoći - tako da kada kaže Bosna i Hercegovina – prestane prvenstveno misliti na Mostar, Široki brijeg i Međugorje. Zagreb, napokon, može pomoći tako da Hrvatima u BiH bez i najmanje zadrške poruči kako je to njihova domovina i kako je Sarajevo njihov glavni grad, te da svoje probleme moraju rješavati tamo.

Da, ali šta ćemo sa Dejtonom, koji ostavlja sumnje da neka rješenja nisu prihvatljiva, kako za BiH tako i za međunarodnu zajednicu?

Ne govorim o tome od jučer, niti sam od jučer pobornik nadograđivanja, odnosno mijenjanja Dejtonskog sporazuma, jer smatram da on – mada je donio mir, što je u ono vrijeme bilo najvažnije od svega – nije pretvorio BiH u funkcionalnu državu, nego je entitetskom podjelom udario temelje podijeljenosti te države, uz to što je potvrdio i rezultate rata i ratnih osvajanja u koje su bili ugrađeni i rani zločini. Tvrdim da se međunarodna zajednica koja je bila nezaobilazni faktor pri sklapanju Dejtonskih sporazuma, ne može izvući od odgovornosti za njihovo mijenjanje.

Koji su stvarni planovi službenog Zagreba oko toga?

Nisu mi poznati planovi službenog Zagreba. Osobno smatram da je budućnost Bosne i Hercegovine samo i jedino u konceptu građanske države, u ravnopravnosti svih građana, bez obzira na naciju, etničku pripadnost i vjeru.

Zbog čega je Dayton nakon 21 godinu postao samo "zamrznuti sporazum" koji je donio mir, ali niko nema petlje, hrabrosti ili odgovarajuči plan za njegovu promjenu na bolje, iako svi o tome govore? Koliko su zato krivi Bosanci, a koliko stranci?

Neprolazna zasluga Dejtona i to nitko ne može poricati je zato što je donio mir. Ali, isto tako ne mogu se poricati ni nedostaci Dejtona. Vladajućim elitama u BiH ovakvo stanje očito odgovara. Narodu, bez obzira na to koje je nacionalnsoti, mislim da ne odgovara. A međunarodnoj zajednici također odgovara da “ne talasa”. Govorimo, dakle, o podijeljenoj odgovornosti, pri čemu je odgovornost građana zanemariva, odnosno ona se svodi na njihov odabir na izborima.

Američka uloga

Sad kad su Clintonovi pometeni sa političke pozornice u Americi, s obzirom da je Dejton bio legacija Clintonove administracije, te da je bilo logično očekivati da bi, da je pobjedila Hillary, Dejton ostao "sveta krava", hoće li Amerikanci - (Trumpova administracija) mijenjati to dejtonsko stanje u BiH?

Ne bih se usudio prognozirati kakva će biti politika Trumpove administracije. On je u kampanji rekao neke stvari koje su, što se tiče vanjske politike, zvučale ohrabrujuće, no zajednički je nazivnik za sve komponente njegove politike “Amerika prije svega”. Ako će se toga striktno držati, bojim se da će proći dosta vremena dok dođe do spoznaje kako je pacificirana i normalizirana jugoistočna Evropa i u američkom interesu.

Ko su najveći kočničari pune implementacije Dejtona u BiH? Ne čini li Vam se da je dio problema ona "ratna" garnitura koja je u raznim političkim reinkarnacijama u BiH na vlasti od 1992. na ovamo?

Rekao sam već, Dejton, ovakav kakav jest, odgovara i vladajućim elitama - ratnim ili poratnim, to je svejedno – iz sva tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, ali i ključnim igračima na međunarodnoj sceni. Ali, on definitivno ne otvara perspektivu za budućnost BiH kao funkcionirajuće države, kao države ravnopravnih građana, i to svih, i – napokon – kao države čija je ambicija da postane članicom Evropske unije.

A zašto međunarodna zajednica ne poduzima ništa dovoljno energično oko Bosne, posebno nakon Dodikovog referenduma o Danu RS, koga su svi u EU kritikovali, Amerikanci čak prijetili sankcijama - i na kraju ništa?

Kako sada stvari stoje, međunarodna će zajednica povremeno prigovarati, čak i prijetiti, ali poduzimati neće ništa što bi moglo zaustaviti zloupotrebu ili izigravanje Dejtona. Evropska unija je u dubokoj krizi, bavi se sama sobom i svojom unutrašnjom podjelom, NATO je postao instrument ostvarivanja globalnih planova super-sile s druge strane Atlantika, Rusija je shvatila da u ovakvoj situaciji može i ona ostvarivati svoje strateške interese u ovome dijelu svijeta, kroz prisutnost u dijelu BiH, dok Beograd verbalno podržava cjelovitu BiH, da bi istovremeno u svemu podržavao vodstvo RS.

Koliko je opasno da Dodik, opet uoći izbora 2018.godine doista organizuje referendum o otcjepljenju?

Dodikov referendum o otcepljenju u ovome trenutku nije izgledan, ali ne bi ga trebalo smatrati nemogućim u budućnosti.

Traženje pokrovotelja

Koliko je Putinova Rusija iskoristila neodlučnost Zapada, ili okupiranost Amerikanaca drugim globalnim problemima - pa napravila sve vidljiviji iskorak, posebno u BiH?  Je li Balkan nova arena zapadnog sukoba s Rusijom?

Balkan jest, sviđalo se to nama ili ne, područje na kojemu se susreću, a ponekada i konfrontiraju interesi Zapada i Istoka. Nije to od jučer. Dok smo svi bili u zajedničkoj državi (Jugoslaviji – op.a.), lakše smo se tome mogli oduprijeti. No, što mi se čini još važnijim - u ono vrijeme željeli smo se tome i oduprijeti, željeli smo biti svoji, samostalni, dok mi se danas čini kao da svaka od novih država uporno traži svjega pokrovitelja u nekoj velikoj sili, ili u najmanju ruku – značajnoj državi.

Rusija se ipak opasno mješa, evo, u poslove Crne Gore, a čini se i da njena vojna baza u Nišu nije slučajno otvorena?

Nisam vidio uvjerljive dokaze o tome da se Rusija miješa u poslove Crne Gore, a koliko znam – u Srbiji nema nikakve ruske vojne baze. Puno toga ovisi o nama i o političkoj volji izabranih predstavnika, odnosno onih koji su na čelu vlada u državama jugoistočne Evrope. Rekao sam maločas da međunarodna zajednica ne može pobjeći od svoje odgovornosti. Isto vrijedi i za naše izabrane predstavnike – od onih na čelu država pa nadolje.

Čestitke Trumpu

Nedavno ste uputili čestitku Donaldu Trumpu. Zašto, znajuči da je on prilično nepopularan političar, koji je pored ostalim prijetio muslimanima, kao i da su ga podržavali takve notorne figure kakav je Šešelj?

Uputiti čestitku nekome ko je upravo izabran na položaj šefa države, stvar je diplomatske kurtoazije. To bi trebali znati svi koji se iščuđavaju nad time što sam čestitao Trumpu. Ima dosta stvari koje je Trump rekao u predizbornoj kampanji koje ja nikako ne bih rekao, ili ih barem ne bih rekao na taj način. Ima i  nekih s kojima se potpuno slažem. No, kampanja je jedno, a djelovanje predsjednika je drugo. Treba vidjeti koga Trump bira za saradnike i članove vlade, a iznad svega treba pričekati i vidjeti kako će se kao predsjednik ponašati i kakvu će politiku voditi.

Treba li se Trump, ipak ograditi od Šešeljeve podrške?

Duboko sumnjam da je on ikada čuo za Šešelja i da mu činjenica što ga ovaj hvali išta znači u životu. Dosta dubioznih likova ga hvali, ali nisam siguran da će ga hvaliti i za godinu dana.

Ako se sastanete sa Trumpom šta bi ste mu poručili, posebno kad je u pitanju NATO, ili njegov odnos prema Srbiji?

Da, istina je, rekao sam u čestitci i da bih pozdravio mogućnost susreta s njime, jer bih ga naprosto želio upoznati i pokušati procijeniti kakav je to čovjek. Hoće li do toga susreta ikada doći, potpuno je neizvjesno. Zato bi bilo i glupo da sada počnem raspredati o tome što bih mu rekao. Budućnost će pokazati.

EU ne smije propasti

Kako vidite svijet i Evropu, uključujući naravno i našu regiju u narednih 5 do 10 godina? Kad će Srbija a kad BiH postati članicama euroatlanskih integracija?

Ovakva se pitanja ne postavljaju ni u kvizovima. Nisam prorok i ne želim se upuštati u predviđanja, pogotovo zato što živimo u svijetu koji je u previranju. Jedno je sigurno: projekt evropskoga ujedinjavanja ne smije propasti, nego mora biti doveden do kraja, a to znači uključivanjem i preostalih zemalja regije u članstvo EU. Naravno, da Unija prethodno mora prebroditi krizu kroz koju trenutno prolazi, da mora provesti strukturne reforme i da mora pronaći izgubljeno jedinstvo, obnoviti volju za stvaranjem zajedničkog evropskog identiteta i nadvladati nacionalizme koji danas opasno nagrizaju njene korjene.

Orašje i haška pravda

Pitanje haške pravde kao i vladavine zakona nikako ne prestaje da potresa naš region. Kako u tom kontekstu gledate na nedavna uhićenja hrvatskih branitelja u Orašju? Mislite li da je tu bilo političke pozadine, jer sve se došlo odmah nakon Plenkovićeve posjete Sarajevu?

Decidirano sam protiv toga da se Haški sud smatra političkim, ili politiziranim, mada sam svjestan činjenice da politike iz raznih centara pokušavaju utjecati na njega. Isto tako odbacujem izraz “haška Pravda”. Pravda ili jest, ili nije. Hagu se svašta može prigovoriti, ali bez njegova postojanja mi se do dana današnjega ne bismo suočili s istinom o dijelu naše nedavne prošlosti. Toga moramo biti svjesni. A budemo i dalje živjeli u laži, crno nam se piše. Hapšenja u Orašju ne bih komentirao, jer nemam dovoljno podataka. Načelno mogu samo ponoviti da ratni zločin ne zastarijeva i da one odgovorne za ratne zločine, bilo da su izvršitelji, bilo po zapovjednoj odgovornosti, treba kazniti. Bez obzira na to koje su oni nacionalnosti i koje su nacionalnosti bile njihove žrtve. Ratni zločin nema nacionalnosti. Što prije to shvatimo – to bolje.