Jad i čemer. Najkraće bi se mogao opisati rad u divljim jamama u Kozarcima kod Zenice. Lica umazana ugljenom prašinom, izmučena, promrzla, podsjećaju na likove iz Zolinog „Žerminala“. Zar je moguće da u 21. stoljeću ljudi za koji dinar dnevno moraju riskirati živote da bi prehranili svoju gladnu djecu koja ih čekaju kod kuće?

Dok rade, najviše strahuju od inspekcija

Bolesno dijete

Ekipa „Dnevnog avaza“ posjetila je ovo mjesto gdje smo zatekli brojne iskopane improvizirane rudarske jame, duboke i nekoliko stotina metara.

U radnoj atmosferi koja vlada ispred svake jame svi su dobrodošli osim inspekcije. Rad pod strahom dodatno otežava njihovu borbu za korom hljeba. Uspijevaju se nekako nositi sa zakonom. Ako načuju da dolaze kontrole, jame se zatrpavaju, a kada inspekcija završi posao, ponovo se vrate i nastave gdje su stali.

Kada su shvatili da smo novinari, nastavili su raditi, ali malo ko usudio se pričati.

U jami kod Ramiza rade osmorica radnika. Radi i njegov sin. Četiri godine bio je u ratu, a sedam puta je ranjavan. 

- Niko ne radi ovaj posao što voli. Bio sam u ratu, ali ništa nisam dobio od države. Imam dijete koje se rodilo s cerebralnom paralizom, zaraditi se nekako mora - priča nam Ramiz.

Ramiz: Radimo cijeli dan

U Kozarce je došao prije tri godine. Otvorio je jamu. Zarada je slaba u odnosu na rizik. 

- U prosjeku je to minimalna dnevnica koju uspijemo izvući. Ćumura nekad ne bude po mjesec. Ali ne odustajemo. Nastavljamo kopati. Znamo raditi i do kasno u noć, do deset sati. Nije jednostavno, ljudi misle da se to samo zagrabi. A mi radimo tek da prehranimo svoje porodice - otvoren je Ramiz. 

Agregati, kade, kamioni, vreće, lopate, rudarske baterije i naložena vatra samo su neki od prizora koje smo zatekli. Pravila su jasna, nakon što radnici izvuku tri tone uglja, smjena je gotova.

Prije tri godine iz Travnika je u Kozarce došao i Saudin. Nije imao šta jesti. Otad svaki dan na posao dolazi zorom, još u pet sati.

- Imam dvoje djece i valja ih nahraniti. Tražio sam posao, ali uzalud. Zato koricu hljeba moram zaraditi u ovim divljim rudarskim jamama. Ne do Bog nikome - kaže nam Saudin.

S njim radi i Elmir (31) iz Pojska kod Zenice. 

- Tražio sam posao, kucao na mnoga vrata, ali džaba - iskren je Elmir.

Elmir: Kucao sam na mnoga vrata

Nema uglja

Budući da je u jami uglja sve manje, paralelno se radi na iskopu druge lokacije. Ramiza brine to što već četiri mjeseca kopaju, a još nisu naišli na ugalj.

- Iskopali smo već 48 metara, uglja nema. Kopat ćemo i dalje, nećemo odustati, valja nam zaraditi dinar - kaže optimistično i dodaje da će ovaj posao raditi sve dok bude mogao. 

Hljeb i salama

Ispred Ramizove jame zatekli smo naloženu vatru, gdje na trenutak zastanu da se ugriju. Kada ujutro dođu, usljed niskih temperatura, nekako moraju „otkraviti“ prste. U improviziranoj kućici sjednu samo da jedu. To im je jedina pauza. U kesi svaki od njih ima hljeb i salamu i tako svaki dan...