Boem i sevdalija iskreno o rodnom gradu, bivšim suprugama, bolesti koju je pobijedio...

Sejo Pitić: Nisam Sarajlija, ja sam s Baščaršije

Objavljeno: 11. 12. 2016 - 23:23 Novosti » Kultura A A A Times Arial
Sejo Pitić: Nisam Sarajlija, ja sam s Baščaršije
Pitić: Na muzičkoj sceni više od 50 godina (Foto: S. Saletović)

Razgovarao: Mirsad CVIKO / Foto: Samir SALETOVIĆ

Vjerovatno na ovim prostorima ne postoji osoba koja, ako i površno prati muzička zbivanja, bez obzira na sklonosti ka žanrovima, nije barem jednom čula, a možda i zapjevala pjesmu "Plava žena, topla zima". Oni upućeniji znaju da ju je otpjevao Sejo Pitić (70), a samo pravi fanovi i da ju je napisao Mijat Božović te da je objavljena davne 1980. godine. 

Život Seje Pitića, a posebno njegovu karijeru pjevača, ta pjesma potpuno je izmijenila. Do tada je bio poznat više-manje samo u lokalnim okvirima rodnog Sarajeva i BiH, a poslije "Plave žene", za njega ili barem za njegov glas znali su milioni u bivšoj državi.

Radni pjevač 

- Pa, tako nekako je zaista bilo. Najčudnije u svemu je što je ta pjesma godinama postojala, ali ostajala nesnimljena. Nudili su mi je, a ja je nisam htio. Jednostavno, mislio sam da nije za mene. A onda sam je, na nagovor Muradifa Brkića, tadašnjeg direktora "Sarajevodiska", i autora Mijata Božovića, snimio. S njom sam, opet na nagovor drugih, otišao na Ilidžanski festival i osvojio 9. mjesto. Žiriju se tada, eto, nije svidjela, ali jeste publici - govori nam Sejo, koji od tada živi za tu pjesmu, ali zašto ne reći, i od te pjesme. 

Do "Plave žene, tople zime" bio je, kako se to sada voli reći, "radni pjevač" u mnogim lokalima u kojima je radio. Također, svirao je "ono šta je zafalilo u orkestru" pa je tako najčešće bio uz gitaru, ali i bas. Pratio je svoje starije kolege, poput Nade Mamule, i živio život u kafani, za koju, kao i mnogi njegovog kova, kaže da je "najveća životna škola". 

- Uvijek sam volio kafanu i društvo. Volio sam i popiti, kao i mnogi, ali je sve to bilo uz moje prijatelje, uz lijepu atmosferu, pjesmu. Neki kažu da je to boemski način života. Moguće, ali ja sam, jednostavno, volio da se družim s ljudima - govori nam dok ispija svoju nes kafu u jednom sarajevskom lokalu. 

Da li zbog odanosti prema kafani i društvu, karijere pjevače ili nečega trećeg, ali Pitić nije imao sreće u privatnom životu, na planu ljubavi. Tri puta je bio u braku i tri puta se razvodio. Doduše, kaže, sva tri puta kada se ženio, bio je relativno nepoznat pa ne može reći da su se njegove bivše supruge udavale za njega iz interesa. Ipak, treći brak  je pukao upravo u vrijeme njegove najveće popularnosti, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća.

sejo-pitic-panorama-05-ss

Tri godine u Beogradu živio svoj muzički san 

- Bilo je puno narazumijevanja između supruge i mene, barem kada pričam o svom trećem i posljednjem braku. Četvrtog sigurno neće biti. Moja tadašnja supruga stalno je mislila da je varam, da sam s nekim u tajnom dogovoru i slično. A ništa od toga nije bilo, samo sam volio kafanu, druženje. Smetalo mi je to jako, ali me je moj otac molio da budem strpljiv i da ne dozvolim da mi se i taj treći brak raspadne. Bili smo na velikoj turneji po Kosovu. To je početak osamdesetih i to je situacija vanrednog stanja u tadašnjoj pokrajini. Sa mnom je putovala i moja supruga, a u svakom automobilu i po jedan specijalac, koji nas je čuvao. 

Sve je organizirao Azem Vlasi. Nakon koncerta u Gnjilanima, došli smo u Prištinu i on me je pozvao na druženje u hotel “Grand”. Otpratio sam suprugu do hotelske sobe i rekao joj da me Azem zove u kasino da nastavimo druženje. Ona je viknula: "A šta ćeš ti tamo!" Bijesno sam šutnuo tabure, a i dan-danas me, na promjenu vremena, zbog toga ponekad zaboli noga, i rekao sam joj da me ujutro ne čeka u sobi. I tako je bilo. Više je nikada nisam vidio – ispričao nam je Sejo. 

Najljepši period 

Tih godina živio je u Beogradu. Jednostavno, takav je tada bio estradni posao i moralo se ići u centar svih zbivanja. Kaže da mu je to, vjerovatno, i najljepši period u životu i da je tada živio svoj muzički san. Pozivi na nastupe stizali su doslovno iz sata u sat, a koncerte su držali u dva termina dnevno. 

- Znalo se desiti da, naprimjer, nastupamo u Vojvodini. Prvi koncert tog dana je u 17, a drugi u 20 sati. Mi, pjevači, pripremamo se onoliko koliko možemo između tih nastupa i prilazi mi jedan čovjek i kaže: "Slušao sam te već mnogo puta. Evo, danas sam kupio ulaznicu za oba koncerta, ali bih te molio da večeras nakon nastupa dođeš u moju kafanu i da nam pjevaš", i pruža mi papir da napišem koliko god hoću para za to. Naravno, to nije dolazilo u obzir, ali najbolje pokazuje kako je tada bilo. Ili, recimo, podatak za koji sam čuo, a to je da je pjesma "Plava žena, topla zima" samo do rata štampana u više od 1.270.000 primjeraka, koji su, što bi se reklo, proknjiženi. A štampalo se i u ratu i poslije, i to ko zna koliko – iskren je pjevač.

Pitić je već obilježio punih 50 godina djelovanja na estradi. Ono što posebno ističe je da je uvijek vodio računa da se ponaša maksimalno profesionalno. Među svojim kolegama poznat je kao neko ko uvijek dolazi na vrijeme. 

- Neke moje kolege, onako, iz šale, trudile su se da dođu prije mene. Nekad im je to uspijevalo, ali nikada nisam zakasnio na nastup. A jednom u ratu, nastupali smo u BKC-u. Granate padaju, snajperi pucaju, i ja prilazim dvorani. I vidim, na ćošku se kolege okupile, čekaju, valjda, nekoga, ali kako je frka po gradu, ne smiju da maknu. Ja prilazim i čujem Ljubicu Berak kako govori: "E, vala sad i Sejo mora zakasniti!" Priđem joj i kažem: "E, neću vala ni sad" - priča nam svoje anegdote iz bogate karijere ovaj sarajevski pjevač. 

A pjevač je rođen, kako kaže, na sarajevskoj kaldrmi. Njegov odnos prema Sarajevu za neke je pomalo čudan, ali ne i za one koja imaju iste ili slične detalje iz biografije. 

- Grad čine ljudi, a u Sarajevu su to Sarajlije. E, sad, ko je i kakav Sarajlija, svašta bi se moglo reći. Uglavnom, ja na pitanje da li sam Sarajlija, već dugo vremena odgovaram s: "Ne, ja sam s Baščaršije." To ne znači da sam protiv onih koji to nisu. Ne, naravno, među njima imam mnogo prijatelja. Pa, ja sam znao nekada proći pored stotinu kafana na Čaršiji, u mnoge nikada nisam ni ušao, jer su moji prijatelji sjedili u kafani na Čengić-Vili. A ideš tamo gdje su tvoji – govori Pitić. 

sejo-pitic-omot

Singlica do rata štampana u 1.270.000 primjeraka

Pjevač je 2010. bio teško bolestan. Ležao je u bolnici na Koševu kada mu je jednog dana u posjetu došao Armis Mašić i, u ime "Kuće sevdaha", predložio mu da ostvare saradnju i obilježe njegovu 50. godišnjicu karijere. Pristao je, mada kaže, da nije bilo Hanke Paldum, teško da bi to sve izgurao. Dobio je i svoju postavku u "Kući sevdaha", na koju je veoma ponosan, a tu već duže vrijeme stalno nastupa, jer je on ipak prvo sevdalija. 

- Pa mnogi se sad petljaju u sevdah na, prema mome mišljenju, neodgovarajući način. Ja to zovem "njihov sevdah". Svako, naravno, ima pravo, ali mislim da se melodija i tekst ne bi smjeli mijenjati ili, kako oni kažu, "aranžmanski prilagođavati". Zna se kako se pjeva sevdalinka, neka poslušaju snimke Zaima (Imamovića, op. a.) ili Himze (Polovine, op. a.) i bit će im, valjda, jasno - objašnjava Sejo. 

Položio vozački 

Bolest je, čini se, prevladao na najbolji način. Iako je zagazio u osmu deceniju života, izgleda dobro. A u tome su mu najviše pomogli - automobil i ribolov. I zato je, pod stare dane, položio vozački ispit, i to kod instruktora koji je oborio rođenog brata. Doduše, kaže, vozio je on ranije i bez vozačke pa napravio i jedan udes, u kojem, srećom, niko nije stradao, ali je tada riješio da više ne vozi dok pije. 

- Da, da, auto je čovjeku najbolji prijatelj. Jednostavno, što bih ja svakog dana slušao jednu te istu priču od jednih te istih ljudi? Fino sjednem u auto i odoh... A, hvala Bogu, ova naša Bosna ima tako lijepih mjesta, rijeka, rječica, potoka, gdje dođem sam ili sa svojim prijateljima, zabacimo štapove i uživamo. A onda nastaje borba s ribom, nadmudrivanje lovca i lovine i ja u tom lovu, gledajući u taj plovak, zabravim na sve oko sebe, sve probleme, i terorističke napade, i štrajkove, i politiku, i političare i živim život... - kaže Sejo Pitić.

Nikad u farmerkama

Koliko vodi računa o publici i nastupima, uz činjenicu da nikada nije zakasnio na koncert, posebno podvlači i još jednu, za njega bitnu stvar. 

- Nikada pred publiku nisam izašao u farmerkama. Uvijek odijelo, košulja, kravata ako treba. Jednostavno, poštujem svoju publiku, pjesmu, ali i sebe. Ne može se pjevati u radnom odijelu - kaže Pitić.

Nisam Klinton, mada smo vršnjaci 

Pitić je odnedavno predsjednik Udruženja estradnih izvođača Kantona Sarajevo. Kaže da se nije baš najradije prihvatio te funkcije, ali da mora učiniti sve da sebi i kolegama olakša život. Na naše pitanje zovu li ga "predsjedniče", kaže da ne voli to. 

- Pa nisam ja Klinton (Clinton), mada smo vršnjaci. I on je rođen 1946. godine. 

Fatmiru Sulejmaniju pomogao na početku 

Sejo Pitić bio je predsjednik žirija takmičenja mladih pjevača, sevdalija, koji je svojevremeno bio gledan na televiziji TV 1. Svjestan je šta ti i takvi šou programi danas donose te da ima dosta nekvaliteta, ali i dobrih mladih snaga. 

- Fatmir Sulejmani je pobijedio u tom takmičenju, a vidimo da je i poslije pokazao da se radi o velikom talentu. Drago mi je da sam mu pomogao na samom početku njegove karijere - kaže Pitić.



Autor: Mirsad CVIKO
Preporučujemo vam