Uticajni magazin „Time“ proglasio je Donalda Trumpa danas za svojom ličnošću godine. Nije ni čudo. Otkad se odlučio kandidirati za predsjednika SAD, Donald Trump nije prestao biti sveprisutna tema. Ili bolje reći, planetarna tema. Prvo je bio klovn, cirkusant, showman, populista... A onda – izabrani predsjednik najmoćnije dražve na svijetu.

Niko „ozbiljan“, niti jedna vodeći svjetski mediji nije mogao predvidjeti ovakav epilog najpraćenijih izbora u SAD. Nakon „šokantnih“ rezultata izbora nemali broj medija, analitičara smatrali su da je Ameriku zadesilo „slijepilo“ kao Njemačku 1930-tih godina, kada je Hitler brzinom svjetlosti osvajao simpatije Njemaca.

Ima li paralele između tadašnje Njemačke i Amerike 80 godina kasnije?

I ima i nema. Nema jer Trump nije Hitler. Trump sigurno neće htjeti potamaniti neki narod smao zato što mu se njegova vjera ne sviđa, niti Trump, koliko god se to pokušavalo iz njegovih izjava protumačiti, ima iole slične stavove kao nacistički vođa.

Ima, jer je i Trump na početku okaraktarisan kao obični populista. 

I prije, a pogotovo poslije objave rezultata se postavlja pitanje: Ko i što je neko dao glas ovom čovjeku? 

Jednostavno. On je američkom narodu obećao, i već se vidi da neće ostati samo na obećanju, ono što on već odavno želi čuti, a što im ni milijarde dolara vrijedni hollywoodski filmovi nisu mogli opravdati.

Pored slogana koji u prosječnom Amerikancu budi nostalgiju za jakom, stabilnom i nedodirljivom Amerikom (Make Amerika great again), samo neka od njegovih obećanja glase: povući vojsku iz svih ratova, prestati s politikom intervencionizma, štediti u javnom administraciji, radit će kao predsjednik bez plaće...

Njegov slogan zaista jeste mesijanski. On je taj koji obećava, kao što je Mojsije obećao svom narodu, da će ih izvući iz „belaja“, neće više njihovu djecu slati u tuđe ratove, štedit će tamo gdje se isuviše troši dok su milioni gladni. Drugo, čovjek je biznimen, milijarder. Što bi rekli „zna s parama“. Ako ne može on popraviti ekonomiju, povećati broj zaposlenih, ko može?

Idemo dalje.

Novoizabrani predsjednik SAD već je najavio sastanak s predsjednikom Rusije. Za mnoge šokantna vijest. Rusija je ipak dugogodišnji neprijatelj SAD-a. No, Hladni rat je ipak završio prije skoro 30 godina. Većina stanovništva SAD ga pamti, i vjerovatno im je pun klinac toga. 

„Pomiri se s čovjekom, ne moramo biti bratske zemlje, ali hajmo šta korisno uraditi“, rekao bi možda prosječni Amerikanac iz središta SAD.  

Najnoviji primjer desio se jučer. Trump je jednim twittom uspio da megakompanija za aviosaobraćaj „Boing“ izgubi milione. Šta je napisao?

Najavio da će obustaviti projekt pravljenja novog predsjedničkog aviona. Jer je preskup. Ekspresno je reagirala Bijela kuća. Sve je protumačeno kao verbalni rat Trumpa i institucije u kojoj će sjediti.

Šta vidi prosječni američki građanin? Vidi svog predsjednika koji se bori pritiv sistema, kravataša čiji je i on dio postao. A ko voli još sistem? Kakav god on bio.

Ono što je možda još dovelo do „Trumpa“ jeste što su ga svi mediji tokom predizborne kampanje bukvalno ignorirali – osim u slučajevima kada ga je trebalo ocrniti. No, on je ipak čovjek koji je vodi biznis vrijedan milijarde, pa je skontao da do naroda može i bez TV doći. Iskoristio je ono, što svi koristimo, što je besplatno i neograničeno. Internet. 

I nakon izbora, nakon proglašenja pobjede, nastavio je s praksom, koja je ujedno kršila stogodišnju praksu. Prvo obraćanje dao je preko „Facebooka live“.

Hoće li Trump zaista biti Mojsije američkog naroda? Vidjet ćemo