"Sve se može, kad se hoće", životni je moto mladog i perspektivnog Bišćanina Dalibora Đumića, kojeg život od samog dolaska na ovaj svijet nije nimalo mazio. Dalibor je rođen 1994. godine u Kninu, a već kao novorođenče postao je slušno oštećena osoba. No, zahvaljujući svojoj upornosti, ali i velikoj pomoći porodice i prijatelja, pred ovim talentovanim krajiškim inovatorom sasvim sigurno je svijetla budućnost.

Visoka temperatura

- Po rođenju, još u bolnici, imao sam visoku temperaturu, što su mojoj majci prešutjeli, ali je ona u apgaru vidjela da sam imao temperaturu 40 stepeni Celzijusa. Sljedeća temperatura je bila već sa tri mjeseca moje životne dobi, što je kasnije postalo već ustaljena praksa. Utvrđena mi je dijagnoza - navodno bronhitis s kojim sam se susretao i dva puta mjesečno. Tek što bi prestali sa injekcijama, trebali bi liječenje iznova započeti - rekao je 22-godišnji Dalibor na početku razgovora za Avaz.ba.

Kućna rehabilitacija

Uporedo s tim, kako je naveo, razvijao se kao i sva normalna djeca, ali mu je ipak nešto nedostajalo.

- Nisam obraćao puno pažnje prema okolini. Roditelji su trebali biti glasni da bih reagirao u smjeru odakle dolazi glas i slično. Do moje treće godine života, mama se često nalazila u situaciji da pedijatrima sugeriše na simptome gluhoće koje je uočavala, ali bi uvijek naišla na nerazumijevanje - govori nam Dalibor.

Dalibor i Daniel Armin sa mamom

Krajem 1999. godine u Udruženju građana oštećenog sluha i govora Unsko-sanskog kantona, održan je javni logopedski tretman, kojeg je vodila surdoaudiolog, prof. Nevzeta Salihović i logopedica prof. Sadeta Zečić, kojima nije trebalo više od jednog pitanja i Daliborovog upitnog pogleda.

Prvi dan škole

- Dogovorili smo termin za Beru u Tuzli, i konačno tada utvrdili da imam veliko oštećenje sluha i da je visoka gluhoća uzrok mog nerazvijenog govora. Nakon pretraga u Beogradu kod privatnih ljekara, utvrđeno je da pored gluhoće postoji problem i sa trećim krajnikom koji je bio i glavni uzrok svih mojih problema. Urađen je operativni zahvat, a nakon toga su se počeli nizati i prvi rezultati ka poboljšanju mog sveopćeg zdravstvenog stanja, razvoja govora. Nažalost, šanse da se sluh vrati nisu bile moguće - tužno će Dalibor.

Teško iskustvo

Sve kroz šta je prolazio u svom djetinjstvu, navodi, bilo je veoma teško iskustvo zbog lošeg funkcioniranja sistema.

- Dakle, želim kazati kako je naše zdravstvo u veoma lošem stanju, čast izuzecima. Na sistematskom pregledu nismo naišli na razumijevanje psihologa i po njihovom mišljenju ja sam trebao u neki od centara u Tuzli ili Sarajevu na školovanje. Poznavajući mene i moje mogućnosti, a povrijeđena stavom psihologa koji se nije potrudio da sazna ništa više osim mog procenta oštećenja sluha, moja mama odlučila me je upisati u školu sljedeće godine, vjerujući da možemo postići više, i u tome smo uspjeli - ističe Dalibor.

Uspješno okončano 4-godišnje školovanje

Trio - mama, prof. Kurić i Dalibor radili su koristeći sve resurse koji su im bili na raspolaganju, kako u udruženju, tako i kod kuće. Veliku podršku u cijelom procesu pružio im je i Daliborov brat Daniel-Armin (23).

- U ranoj fazi djetinjstva zbog problema sa sluhom i nerazvijenim govorom ljudi su me doživljavali kao mentalno retardirano dijete. S obzirom na to da mi se sluh oštetio u vrijeme kada sam bio malena beba, to nije imalo puno utjecaja na mene u vidu kompleksa, jer nikad u životu nisam imao priliku osjetiti onaj "pravi" sluh osim prvih nekoliko mjeseci svog života, kojih se nažalost ne sjećam - ističe Dalibor.

Shvatanje svijeta

Ono što je izgubio, nastavlja, jeste dječije samopouzdanje, onaj osjećaj kada dijete misli da je svijet u njegovim rukama i može da ga mijenja.

- S obzirom na to da nisam mogao shvatiti sve ono što se priča oko mene, imao sam mnogo poteškoća s govorom, te su mi prve riječi dugo godina bile i jedine koje sam znao izgovoriti. Majka se jako trudila da me nauči pričati, te mi je pravila razne slikovnice i sa mnom vježbala svaki dan, čak i prije zvanične dijagnoze od doktora. Moj shvatanje svijeta, u tom dječijem dobu, također je oblikovano mojim hendikepom te sam doživio određene poteškoće - kazuje Dalibor.

Nekoliko godina nakon doktorove dijagnoze, roditelji su mu kupili prve slušne aparate kojih se i dan danas sa osmijehom na licu prisjeća. Od tog momenta počeo je Daliborov napredak.

Godinu dana nakon nabavke slušnih aparata uz pomoć logopeda, pedagoga, prof. surdoaudiologa Sabine Smajić, Alme Kurić, Emine Kadić, Arijane Behrić i Nermina Toromanovića, ali najviše uz pomoć svoje majke, mladi Bišćanin počeo je vladati jezikom i postao sposoban da se izrazi kao normalan dječak, istina uz malo čudan naglasak koji i danas ima, koji je često razlog da ga nepoznati ljudi pitaju iz koje je zemlje došao. Očekivano, najveću podršku Daliboru pružala je njegova porodica, ali prije svega brat Daniel Armin, sa kojim je bio nerazdvojan.

Misaone rečenice

Kada je napunio šest godina, Daliborov govor bio je poprilično spor, ali je ipak uspijevao sklapati misaone rečenice. Osim toga, razmišljanje mu je bilo znatno otežano jer je morao u isto vrijeme slušati, registrovati šta se priča, shvatiti poentu dobijene informacije, smisliti odgovor, te na kraju pronaći način kako da ga izgovori.

- U sedmoj godini sam kao sva normalna djeca trebao krenuti u osnovnu školu i tako započeti svoje obrazovanje, koje je, evo sad, u završnom stadiju. U to vrijeme, djeca sa posebnim potrebama su najčešće bez previše razmišljanja upućivana u specijalnu školu jer zakon za djecu sa specijalnim potrebama još nije postojao. Dobio sam poziv za sistematski pregled. Otišao sam na pregled sa mamom i tada je psiholog na temelju mog oštećenja sluha rekla da ne mogu pohađati redovnu osnovnu školu, jer ne čujem i govor mi nije dovoljno razvijen. Mama je, kao roditelj, imala parvo da odgodi moje školovanje, pa je to i učinila - navodi Dalibor.

Odluka psihologa da ga pošalju u školu za djecu sa posebnim potrebama bez da prethodno provjere njegovo znanje jako ga je pogodila.

- Moja mama odlučila je da godinu dana posveti maksimalno vrijeme radu sa mnom te, ako je do tada davala 100 posto sebe, tu godinu dala je 200 posto. Pored toga, brat je tada krenuo u treći razred, te je i sam imao potrebu za majkom. Sad kad pričam sa njim, kaže da se nikad nije osjećao zapostavljenim, što je pravo čudo i, vjerujem, dokaz da je mama radila sa 300 posto efikasnosti - iskren je Dalibor.

Prošla je godina, a naš sagovornik ponovo je dobio poziv na sistematski pregled. Tog puta odlučio je da za psihologinju priredi mali poklon - naslikao joj je ćup sa šarenim cvijećem i na vrhu napisao: "To je za školu". Psihologinja je bila oduševljena.

Dosta napredniji

- Naravno, moj govor bio je dosta napredniji, a već sam naučio koristiti i računske operacije poput sabiranja, oduzimanja pa i čitati i pisati. Kad me je sve ispitala i uvidjela da posjedujem veliko znanje, upitala me je ko je naslikao ovo prekrasno cvijeće. Odgovorio sam joj da sam to uradio ja, pa me je zamolila da joj se potpišem, što sam i učinio. Tada je ona uzviknula da nisam spreman za prvi, nego za treći razred osnovne škole. Mama se jako obradovala jer je shvatila da ću konačno krenuti u osnovnu školu i da joj je san konačno ispunjen. Lice su joj oblile suze radosnice. Prvog dana osnovne škole, bila je najsretnija majka na svijetu dok me uvodila u učionicu, gdje ću se upoznati sa svojim prvim prijateljima i učiteljicom, koja je u idućih nekoliko godina strpljivo, glasno i polako izgovarala svaku rečenicu u razredu tako da je mogu pratiti - rekao nam je Dalibor.

Uz ovako dobre i posvećene ljude uspio je tako prvi razred završiti sa odličnim uspjehom. Već krajem drugog, postao je samostalan u učenju, a rehabilitacija se i dalje odvijala kod kuće.

- Iskustvo s vršnjacima generalno je bilo pozitivno. Većina njih me na lijep način prihvatila, međutim uvijek je tu bilo i onih koji bi, kad nikog ne bi bilo, sami sebi bili neprijatelji tako da se i na njih ne ljutim. Također, sad kad se pokušam sjetiti tih dana, vjerujem da su možda nekad bili i pomalo ljubomorni zbog činjenice da je učiteljica bila primorana da mi pokaže dodatnu pažnju za vrijeme časova ili na odmorima. To je razlog više da se ne ljutim na njih jer je to normalno za djecu te dobi - ističe Đumić.

Osnovnu školu uvijek je završavao odličnim uspjehom na kraju svake školske godine. Dalibor je i dalje u kontaktu sa nekoliko školskih drugova.

Danas, mnogo godina kasnije, Dalibor je student završne godine inžinjeringa elektrotehnike i elektronike na Burch univerzitetu.

Životni poziv

Za tehnologiju se počeo zanimati još kao dijete, iako tada nije mogao ni naslutiti da će mu to biti životni poziv.

- Ja i brat štedjeli smo novac za prvi računar, međutim kad smo ga skupili - po pravilu "ja sam stariji, ja idem prvi" - brat nikad nije "silazio" sa računara, tako da sam ga ja vrlo malo vremena koristio. Zajedno smo igrali igrice i ta prva iskustva sa tehnologijom su mi nekako utabala put kojim trebam poći. Upisao sam elektrotehničku školu, smjer automatika i informatika. Kada je moj brat upisao srednju školu, prebacio se u tamošnji internat, te na taj način ostao bez prava na računar kada dođe kući - uz osmijeh će Dalibor.

Danas, kada treba nešto da uradi, bilo da se radi o nekom projektu za fakultet, takmičenje ili je u pitanju zahtjev nekog poznanika, Dalibor brzo nalazi rješenje.

- Uvijek govorim da je sve moguće, samo treba upotrijebiti maštu i znanje, ali ponekad i Google. Svaki od projekata na kojima sam radio donio mi je nešto dobro, neko novo iskustvo, nova saznanja. Projekat "Web Home Alarm Security" uradio sam u četvrtom razredu srednje škole i radi se o savremenom pametnom kućnom sistemu. Taj projekat donio mi je prvo mjesto na državnom takmičenju, te uveliko doprinio dobijanju titule učenika generacije. Zatim, tu je projekat "Piano Gloves", koji sam uradio krajem prve godine na fakultetu zajedno sa Erminom Podrugom i Nedimom Gegićem. Tu se radi o rukavicama koje vam omogućavaju da svirate klavir na bilo kojem mjestu, bez obzira na to što nemate klavir - pojašnjava Dalibor.

Projekat "Eye-Man" uradio je sa dvojicom prijatelja (Faruk Ćidić i Sead Banda), a on je osvojio nagradu za najbolju tehničku implementaciju na hackathonu svjetskog nivoa - EMECS-thon 2016.

Brojni projekti

- U tom projektu smo napravili robot-vodiča za slijepe osobe koji izbjegava prepreke i obavještava slijepu osobu o preprekama preko mobilne aplikacije. U biti, kada radim bilo koji projekat, uvijek naučim nešto novo i tako postajem bolji za nove projekte i za budućnost uopće. Činjenica da uživam dok radim je vjerovatno tajna mog dosadašnjeg uspjeha - kazao je Dalibor.

Također, navodi kako je zajedno sa kolegama Farukom Ćidićem, Seadom Bandom i Hadyjem Nouallahom napravio virtualnu tastaturu koja se također upravlja treptajem oka i za cilj ima da olakšta upotrebu računara osobama sa invaliditetom.

- Nažalost, nijedan projekat nije zaživio u komercijalnoj primjeni, ali uskoro se nadam da će se to i desiti - kazao nam je Dalibor.

Na IEEE Student and Young Professional Congressu održanom ove godine u Sarajevu Dalibor je za izum invalidska kolica koja se kontrolišu mislima osvojio prvo mjesto, uz novčanu nagradu u iznosu od 250 KM i Samsung tablet.

Dalibor je ovaj projekat osmislio kao softverski sistem koji omogućuje upravljanje invalidskim kolicima, ali i drugim vozilima pomoću jedine ulazne kontrole - treptajem oka. Ovim izumom Dalibor je pobrao veliku medijsku pažnju, te dobio pohvale sa svih strana.

Dalibor (desno) sa mamom i bratom Danielom Arminom

U bližoj budućnosti planira ovaj svoj izum primijeniti i na automobil, te na taj način dodatno omogućiti nepokretnim osobama sa invaliditetom da upravljaju vozilom.

- Mislim da će to biti jako zanimljiv projekat, a itekako će privući pažnju investitora - kazao nam je Dalibor, koji je trenutno posvećen fakultetu, kojeg želi privesti kraju, te nakon toga nastaviti sa razvojem svojih inovativnih projekata.

Dosadašnji Daliborovi uspjesi

- Web Home Alarm Security - 1. mjesto na državnom takmičenje u izradi projekta,

- Piano Glove - 1. mjesto u Makey Makey takmičenju,

- Eye Man - najbolja tehnička implementacija na Emecs-thonu 2016 (za slijepe osobe),

- Blink-controlled Virtual Keyboard - 3. mjesto na "Sarajevo Innovations Festival" STELEKS

- Arrows System (izum za invalidska kolica) - 1. mjesto u Poster Session na IEEE Student and Young Professional Congress Sarajevo BiH 2016.