Osvrt s američke verande

Druže Tito, imamo problem

Objavljeno: 04. 12. 2016 - 09:24 Novosti » Pogledi A A A Times Arial
Druže Tito, imamo problem
Avdović: U jesen 1963. Kenedi je Tita pozvao u Bijelu kuću

Hjuston, imamo problem! Naslov je to čudnog slovenskog filma o tome šta se dogodilo kada su Amerikanci otkrili da svemirski program koji im je u martu 1961. godine prodao Josip Broz, jednostavno, ne funkcionira u američkim uvjetima. 

Tih godina Tito umalo nije izvukao Jugoslaviju iz krize, dobivši basnoslovnih 2,5 milijardi dolara, što danas vrijedi oko 50 milijardi iste valute, za jugoslavenski svemirski projekt koji je trebao postati baza za čuveni “Apolo”. 

Zavjera kao alibi

No, Amerikanci su ubrzo otkrili prevaru pa im je Jugoslavija u sljedećih 20 godina pokušavala prodati sve što je mogla ne bi li vratila dugove. Sve dok, prezadužena s više od 20 milijardi dolara (MMF) kredita, dvije godine poslije pada Berlinskog zida, 1991. godine, nije krvavo bankrotirala. 

Nalik na dokumentarac koji se doima kao zbirka autentičnih svjedočenja - film je, ustvari, fikcija - prava lovačka priča. Ili, kako to kaže jedini naturščik u njemu, narator Slavoj Žižek,  takve su izmišljene verzije povijesti spomenik ljudskoj gluposti. Često se, ono što se nije dogodilo, na kraju stvarno “dogodi”, čim to objave na TV-u. Ili u dobro montiranom filmu.

Teorija zavjere je, kaže Žižek, najbolja ideologija za glupe ljude. Priprosta objašnjenja da iza svega stoji neki mračni um, koji vuče sve konce, opravdava našu pasivnost i propadanje.

U filmu slovenskih autora Boštjana i Žige Virca, objavljenom ove godine, sve vrvi od historijskih “razjašnjenja” - enigmatičnog Titovog doba, u kojem su se neki od nas rodili i (pogrešno) formirali. 

Uvidjevši da se Rusi i Amerikanci, što propagandno, što tehnološki, sredinom prošlog stoljeća utrkuju ko će biti prvi u svemiru, jugoslavenski vođa Vašingtonu je uspio prodati više mit o domaćem svemirskom programu nego egzaktne mjere neke svemirske mašine. 

Uglavnom, 1961. godine Tito je Amerikancima isporučio ne samo planove već i rastavljene dijelove domaće svemirske rakete. Da sve bude bizarnije, odradio je to tokom još jedne svjetske turneje i posjete “nesvrstanoj braći” u Africi. S teretnog broda, koji je pratio njegovu jahtu “Galeb” do Maroka, tajno su isporučeni dijelovi rakete do američke vojne baze sjeverno od Kazablanke, da bi sve odmah bilo prebačeno u Teksas. 

A gdje su Rusi

Čim je dobio "našu raketu” (?!), u maju 1961., predsjednik Džon Kenedi (John Kennedy) objavio je, uinat Rusima, da će se Amerikanci u narednoj dekadi spustiti na Mjesec. Ostalo je historija. Problemi su nastali kad su Amerikanci shvatili da će im “naša” raketa malo koristiti za svemirsku utrku do Mjeseca ili za “Rat zvijezda” sada. 

Da bi “naplatio dugove”, u jesen 1963. Kenedi je Tita pozvao u Bijelu kuću, samo mjesec prije atentata u kojem je izgubio glavu; i Broza su tada, bez sve šale, pokušali ubiti u Njujorku. Posljednji atentator na Tita Nikola Kavaja umro je onomad u Arizoni. Strašno ljut na Josipa bio je predsjednik Ričard Nikson (Richard Nixon). On je, kako to svjedoči jedan snimljeni telefonski poziv, zaprijetio da će, ako ta “komunistička đubrad” ne vrati pare, Jugoslaviju “bombardirati i sravniti je sa zemljom”.

houston

Problem s Hjustonom, kao i onaj s Vašingtonom, nikada nije riješen do kraja, ali je, zato, filmski “objašnjen” kako treba

Titovi ekonomski eksperimenti kako bi Amerikancima vratio dug, uključujući izvoz krajnje ružnih automobila Yugo iz Kragujevca u Čikago i drugdje, nikada nisu uspjeli. Problem s Hjustonom, kao i onaj s Vašingtonom, nikad nije riješen do kraja, ali je zato filmski “objašnjen” kako treba. 

Sada je na redu da neko doista kaže kako su u sve to upali Rusi. Oni nisu mogli pretrpjeti da Jugoslavija u “svijetu socijalizma” bude bolji primjer od SSSR-a. Zato je Moskva Fidelu Kastru (Castro) obećala šest milijardi dolara godišnje samo da izdrži na tom putu. Bezuspješno! 

Titu su na vrijeme, 1979. godine, javili da tu imamo veliki problem i on je, bolestan, odmah otputovao na Samit nesvrstanih u Havanu. 

Kao što je nervirao američke predsjednike Kenedija, Niksona i Kartera (Jimmy Carter), pušeći kubanske cigare, Tito je živcirao Kastra i Leonida Brežnjeva svojim bijelim američkim odijelom. Ne zna se, naime, je li Brežnjev, nekoliko mjeseci kasnije, 1980. godine, na Brozovoj sahrani plakao od tuge ili sreće.

 



Autor: Erol Avdović
Preporučujemo vam