BIH

Reporteri "Avaza" s mještanima Lukomira: Vakat je ići u nizinu, vidimo se opet u maju (FOTO)

Posljednje autentično bosansko selo

E. Trako

9.11.2016

Čuj kako se prije zimilo ovdje, pa lahko! Bilo čeljadi, bilo snage, stoke, veliki snjegovi dobro su nam dolazili, jer se seljak tada odmarao. Namiriš stoku i lezi u kuću. Ne mrdaj dok snijeg ne okopni. Ovako govore stanovnici Lukomira, ono malo što ih je ostalo u najizoliranijem i posljednjem autentičnom bosanskom selu. 

I oni zimu provode bliže civilizaciji, a s prvim znacima proljeća ponovo idu gore, na nadmorsku visinu od skoro 1.500 metara. Pod oblake. Gdje snijega ima i do kraja maja. I u junu ga bude.

lukomir-tabla

(Foto: B. Nizić)

Pokidane žice

Reporteri „Dnevnog avaza“ proveli su s ovim dobrim ljudima njihovu posljednju noć ove godine u selu. Vejsil, Salih, Ismet, Muhamed, Mujo, Rahima, Paša, Tidža, Mina među posljednjim su mještanima Lukomira. 

Sijelo s njima - neprocjenjivo. Ne zna se ko koga više „preskače“. Pričaju se dogodovštine iz mladosti, kako se ašikovalo, igralo prstena, išlo u Čuhoviće, Šabiće, Umoljane pa vraćalo pred zoru i odmah na njivu orati i kopati. Nije se babi smjelo reći: „Pusti me da spavam.“ 

- Selam i dobar dan, ljudi – govori Ismet Čomor nakon što smo se od vjetra koji reže kosti sklonili u kuću Muje i Mine Masleše. 

- Ma ko nam je ovo doš'o, bolan Mujo. A novinari – konstatira Ismet i odmah mota cigaretu. Domaći duhan. A ruke mu se tresu.

lukomir-sijelo

Na sijelu kod Muje prepričavale su se dogodovštine iz nekadašnjeg vremena (Foto: B. Nizić)

Uhvati nas kako gledamo da drhti pa odmah oplete: 

- Ne tresu se meni ruke, moj sinko, što mi je hladnoća, nego drž'o Ciganku za zadnjicu pa me sad sve to stiglo. Uh, šuti, eto nane – govori grohotom se smijući.

lukomir-detalj1

(Foto: B. Nizić)

Nakon kafe dobrodošlice i naše kratke prilagodbe na snažni i hladni vjetar, krećemo u obilazak sela, a imamo i cilj – pronaći i kupiti nakurnjak! Gdje ćeš na planinu bez toga?

- Nemamo mi to, nikad nismo ni plele, samo čarape i veste. To je rahmetli Džanko (Nisvet, op. a.) malo dodao, Bog mu pomogao – govori Rahima Čomor. 

Kupili smo čarape. Rahima ima 74 godine i plete bez naočala. Cijena sitnica. Dalje nas uputiše do kuće Vejsila Čomora. On je najbolji majstor, zidar. Kažu, taj je, dok su ga ruke služile, bez viska, vinkla i vaservage gradio kuće kao od šale.

lukomir-pripreme-za-zimu-mujo

Mujo Masleša "pojačava" prozore prije zime (Foto: B. Nizić)

Zatječemo njega i Saliha Čomora, sjede u kući, u mraku. Nema struje, vjetar je noć ranije pokidao žice. Iznad Vejsilovog kreveta okačena je lovačka puška. 

- Nisam ja nikad bio pravi lovac, nego neka puške. Zbog stoke – pojašnjava Vejsil, dok njegov sin pali fenjer. 

Na šporetu se kuha čorba, a u rerni miriše domaći hljeb.

rahima-comor

Iako ima 74 godine, Rahima plete bez naočala (Foto: B. Nizić)

- Hoće li, snaho, biti ručka danas, vidiš da imamo goste, računaj i njih – govori Vejsil svojoj snahi.

lukomir-novembar-16nb135

(Foto: B. Nizić)

Gostoprimstva u Lukomiru zaista ne manjka. 

- Nismo bogati ljudi, ali gostoprimstva je ovdje u izobilju. To imamo u duši. Jadan je onaj čovjek kojem ljudi ne dolaze u kuću – govori Muhamed Čomor. 

Njegov rahmetli babo bio je hodža u Lukomiru. Kažu da nije bilo učenijeg i čuvenijeg čovjeka kod njih.

ismet-lukomir

Čuvajući stado nadomak sela, Ismet nas je ispratio (Foto: B. Nizić)

Luka mira

Na sijelu kod Muje, na kojem su bili i naši domaćini, pričalo se o svemu. Kako i zašto su ljudi došli ovdje da žive i koja ih je to nužda natjerala? 

- Sve ti je ovo ovdje naseljeno silom prilika. Što će on iz Stoca doći ovdje, ako nije neki gadan belaj napravio? A imao je šansu, takav ti zakon bio tada. Ubio si čovjeka, bježao si u drugi srez ili kotar i ostajala je čitava glava. I on je morao da u džunglu bježi. Oni su tada ovdje govorili da je ovo luka mira. Njemu je važno da mu glava ostane, a kakav je teren i šta je tu, nije ga zanimalo – govore naši domaćini.

lukomir-novembar-16nb147

(Foto: B. Nizić)

Noć je bila mirna. Bez jakih udara vjetra. Jutro su obilježila zvona ovnova predvodnika i glas čobana. Napustili smo selo, a ispratio nas je Ismet Čomor. Čuva svoje stado pored puta. 

- Vakat je i nama da se ide u nizinu. Vidimo se dogodine u maju, ako se bude živo i zdravo – pozdravi nas i poželi sretan put.

lukomir-detalj

Struje nema, pale se fenjeri (Foto: B. Nizić)

Kako se prije ašikovalo

- Postave se dvije klupe, jedna naspram druge. Sjednu na jednu cure, na drugu momci. Bio je redar, nosio kevu, ako se malo primakneš curi, odmah te po glavi. Ako hoćeš da ašikuješ s nekom, nema se saginjati. U čobaniji si malo mogao s curom. Tad se primicalo. U čobaniji ako će te pustiti pod gunj, ako ti je studeno, primit će ona tebe, naročito ove Hercegovke – priča Ismet Čomor.

lukomir-novembar-16nb112

(Foto: B. Nizić)

Muhamed ga opominje jer ga sluša njegova supruga Tidža. 

- Neka priča, pusti ga, sve ću ja ovo njemu naplatiti – uzvratila je ona.

lukomir-novembar-16nb28

(Foto: B. Nizić)

Anegdote sa seta "Gluvog baruta"

- Ovdje je sniman „Gluvi barut“. Svi to znaju. Ali, ne znaju za priču kako je Boro Stjepanović žene natjerao da plaču i kukaju. Bila je scena u filmu, on sav krvav po licu. I kako je trčao po selu, potjera ga ljut pas. A on nije imao kud, nego pobjegne u kuću punu žena. A one zakukaju: „Kuku, ko te tako isprebija“ – prepričava Muhamed Čomor anegdotu.