Bilo bi nepošteno ocjenjivati rad novog selektora rukometne reprezentacije BiH Bilala Šumana nakon dvije odigrane utakmice. Obje smo izgubili, prvo od Španije, a zatim sinoć i od Austrije. Šanse za plasmanom na EP minorne su već od starta, ali šta to oupće znači.

Šta se to promijenilo u odnosu na njegovog prethodnika Dragana Markovića, osim što reprezentacija sada, zahvaljujući ponajviše Šumanu igra u vrlo atraktivnim dresovima. I uopće igra (jer da proslavljeni bh. as nije postavljen za selektora nekoliko mjeseci ranije i da nije svojim novcem osigurao put u Španiju, pitanje je da li bi otišli u Valjadolid na prvu utakmicu kvalifikacija).

Šta se uopće moglo promijeniti za nekoliko treninga?

Nekome je svanulo, nekome se smrklo, ali generalno, entuzijazam i radna disciplina podignuti su na viši nivo. Za razliku od Markovića, koji je zbog njegovih prethodnih zasluga na srednjem beku forsirao Ivana Karačića, Šuman je sada isforsirao Marka Tarabochiu i nije nimalo pogriješio.

Promjenio je i pivota, pa je Vladimir Vranješ osim u odbrani zaigrao i u napadu. Sasvim logično, jer je floskula da može igrati samo odbranu.

I na koncu, dobili smo zahvaljujući Šumanu dva igrača na lijevoj strani koja u godinama iza nisu bila u fokusu, a pokazali su da se na njih može računati: lijevog beka Marina Vegara i krilo Tomislava Nuića, igrače Nexea.

Protiv Španije da smo pet puta bolji, opet bi izgublili. Austriju smo ispustili zbog svog tradicionalnog nedostatka, lošeg napada, slabe realizacije.

Do kraja kvalifikacija ostale su još četiri utakmice, kako je Austrija dobila nas, a ni po čemu nije bolja, tako i mi možemo njih.

A do maja kada se sastajemo sa Finskom u dva meča, neophodno je da se reprezentacija barem još jednom okupi jer napad bez treninga ne može biti bolji da je Claude Onesta selektor, a ne Bilal Šuman.