Šta bih dao da je živ, priča Beograđanin Ivan Lalić sjećajući se svog "sarajevskog brata" Mufida (Ismeta) Ramića, vojnika Armije RBiH, koji mu je 18. maja 1992. godine na sarajevskom Vratniku spasio život nakon što je kao prevodilac međunarodnog Crvenog križa ranjen u agresorskom granatiranju. 

Čestita porodica

Ivanovo sjećanje na Sarajliju za kojim je tragao duže od dvije decenije, a u međuvremenu mu je posvetio i roman "Gde si, Mufide?", dirnulo je ovih dana mnoge u regiji te u vremenima kada se toliko često govori o tenzijama i, ne daj Bože, novim sukobima, vratilo u prvi plan čovjekoljublje.

Mezar Mufida Ramića na Mahmutovcu: Poginuo braneći Sarajevo (Foto: B. Nizić)

Mufid, sin jedinac u porodici Ismeta Ramića, poginuo je u 27. godini, šest mjeseci poslije humane misije i spašavanja Lalića, tačno 7. decembra 1992., i ukopan je na Mahmutovcu. Poginuo je braneći Sarajevo. Komšije, pokazujući nam mezar ovog heroja, kažu da je bio veoma dobar čovjek. Mufidov otac Ismet, kojeg smo namjeravali posjetiti, kako smo saznali, umro je 2. septembra ove godine. Bio je, kaže Ivan, star i umoran čovjek. Tužna je to priča o čestitoj porodici koja, istovremeno, može biti ponos svog grada i države.

- Tokom vremena, a prošlo je zaista dosta, ja sam Mufida idealizovao i izdigao na nivo metafore. Metafore ljubavi, ljudskosti, solidarnosti u najtežim trenucima. Metafore malog čovjeka koga niko nije pitao želi li Ili ne želi taj rat. Nas dvojica smo ta dva mala čovjeka. Ja sam tada imao godina koliko i on, bio sam u punoj snazi kao i on, život je bio pred nama, ali nam nisu dali da se razvijamo i sazrijevamo normalno. Ja sam, ipak, imao sreće, jako puno sreće da sam preživio. On nije - priča Lalilć u razgovoru za "Avaz".

Čovjek koji sebe smatra ambasadorom Sarajeva, kaže da Mufid već 23 godine leži na Mahmutovcu, a da je on u međuvremenu dobio troje lijepe djece, ima divan brak i bavi se uspješno poslom koji voli. 

- Kada na to pomislim, ja uvijek pomislim na Mufida, koji mi je to zapravo omogućio. I suze krenu - kaže Ivan.

Navodi da je u Sarajevu bio i prije ranjavanja na Vratniku. Vidio je sve užase i strahote bombardiranja grada. Ulazio je u nebrojene rizike, zalijegao krijući se od granata, kao i Sarajlije. 

- Znao sam da je mogućnost da Mufid nije živ vjerovatnija. A opet, nadao sam se da je nekim čudom možda imao sreće. Poslije ranjavanja, sve do 2000. godine, nisam dolazio u Sarajevo. Osjećaj tjeskobe, krvavih uspomena, osjećaj da je tamo negdje Mufid, živ ili mrtav, a ja ne znam gdje. Raspitivao sam se preko Crvenog krsta, preko nekih ljudi iz svijeta umjetnosti koje poznajem. Nije bilo glasa o njemu. Zamišljao sam hiljadu puta taj susret. Sada je taj čir pukao. Sve se izlilo i meni je opet teško, ali i divno - ističe naš sagovornik, koji je jedan od svojih tekstova posvećenih Mufidu potpisao sa "tvoj beogradski brat". 

Lalić: Beogradski brat

Mali čovjek

Smatra da ima obavezu govoriti o Mufidu i ljudima poput njega.

- Obavezu da mirim, da spajam, da uvjeravam da balkanski mali čovjek nije kriv. On je prevaren, ponižen i obogaljen. Hajdemo sad malo lijepih stvari. Hajdemo da plačemo - bit će nam lakše, hajdemo da se smijemo, hajdemo da idemo jedni kod drugih u goste. Hajde da pričamo o onom četvrtfinalu u Veroni protiv Argentine 1990. i da li je Hadžibegić morao da promaši penal. Ja sam često u Sarajevu. Bit ću sve češće, nema druge. Jako mi prija. A i onako. Tu su neka divna prijateljstva - zaključuje Lalić.

Ismet je nosio Mufidovu plavu jaknu od prije rata

Ismet Ramić: Bol za sinom 

Ivan je imao priliku da upozna Mufidovog oca Ismeta prošlog januara.

- Pokazao mi je Mufidove slike. Nosio je i dalje Mufidovu plavu, zimsku jaknu od prije
rata. Ipak, na mene je najupečatljiviji utisak ostavio njegov brat od tetke Nedim, s kojim je Mufid odrastao. Mufid je bio jedinac, a roditelji su mu radili u Njemačkoj, tako da je Nedim bio svakodnevno s njim. Vjerujem da su mu rodica Jasmina i Nedim nekako najbliži. U kontaktu smo i često se viđamo - ispričao nam je Ivan.

Moj Beograd razumije muke Sarajeva

- Beograd, onaj kome pripadam, razumije muke Sarajeva, stradanje i patnju biblijskih razmjera. I solidariše se s njima. I svakim danom, sad govorim u ime "Mikser Housea", činimo nešto na tom planu. Sad, da li smo mi većina ili ne, ne znam. Možda i nismo. A možda i jesmo. Kako god, ne smijemo proćerdati biološke živote u glibu devedesetih ili u rovovima svojih cementiranih predrasuda. Moramo da idemo dalje, bržim i boljim tempom. Ne smijemo primitivcima, ksenofobima i zlikovcima dati šansu da više ikada bude po njihovom. Moramo da napravimo kritičnu masu dobre, pozitivne i pomiriteljske energije na Balkanu i da napravimo ozbiljan front za rekuperaciju regiona - poručio je Ivan Lalić.