Zadatak koji sam sebi postavio u ovom tekstu sastoji se u prikazu načina kako su ljudi prije više od četrdeset godina nastojali zaustaviti stihiju koja je već tada prodirala u tkivo grada Sarajeva i osigurati da ga ona ne proguta, kao i kako i zašto je taj napor propao, a Sarajevo ušlo u fazu još intenzivnije stihijske izgradnje koja je motivirana direktnom korupcijom nosilaca gradnje i koja je vodila računa jedino o iskorištavanju prostora i mogućnosti koje grad pruža da se brzo i lagano dođe do bogatstva i zarada na račun grada i uvjeta života građana. Već tada je stihija tadašnje političke korupcije i udvaranje “narodu”, udružena s navalom seljačkog elementa u grad, pokazala svoje ružno lice. 

Onda se čudimo

Ta faza danas kulminira i sastoji se u novom odnosu prema gradskom zemljištu i prostoru uopće kao nespornom izvoru lakih zarada, koga profiteri, tajkuni i politički mešetari naveliko krčme i obezvređuju, negirajući sve zakone urbane gradnje i arhitektonskih vrijednosti strukture grada. A upravo je taj  prostor nešto što je najvrednije i što zahtijeva krajnje odgovorno i racionalno iskorištavanje, uz strogo poštovanje svih interesa, a prije svega  svakodnevnog života ljudi.  

Dakle, pitanje koje se postavlja je kako uspostaviti kontrolu nad zloupotrebama grada i gradskog prostora i spriječiti glavne manipulatore, lokalne knezove koji vladaju općinama i investitore sumnjivog statusa da totalno uzurpiraju grad i da ga pretvore u područje haotične naseobine. Grad je razoren kao urbana i arhitektonska cjelina i ljudsko djelo, a proizveden je kompletan upravni, ekonomski, urbanistički i arhitektonski haos, koji je već  pojeo sav raspoloživi prostor koji je elementarni uvjet za ljudski život. Javni interes je sveden na gradnju komunikacija i tržnih centara, a gradu je oduzet prostor za duhovne, kulturne potrebe i slobodno okupljanje ljudi, za odmor u zelenilu parkova, dječije igre i sve što liči na slobodu. I onda se čudimo zašto je tako opasno živjeti u Sarajevu. 

Iza građevinske mafije ne ostaje ništa do pustoš betona i zgradurina koje nam već zakrivaju i pogled na nebo, a ne samo krajolik. Nije uopće tačno da su ovome haosu pogodovale loše strane Dejtonskog sporazuma koje su se prelomile preko Sarajeva i oduzele mu dio njegovog bitnog prostora. Najveća šteta je gradu nanesena kad je ono izgubilo gradsku upravu i osnovi znak svoje autonomije i statusa slobodne gradske komune, postavši dio kantona koji na štetu grada upravno ujedinjuje okolna naselja s gradom. 

Gradom ne upravlja gradska uprava, on se ne razvija jedinstveno i urbanistički racionalno, nego njime vlada nekolicina knezova, tj. općinskih načelnika, tako da svaka općina predstavlja svijet za sebe i to posebno u domenima koji su najbitniji za grad, što se može vidjeti golim okom kada je riječ o stanju ulica, sistemu gradskih komunikacija i gomilanju raznih kućerina na prostorima koji bi po svim zakonima i karakteristikama naše kulture stanovanja morali biti zabranjeni za svaku gradnju, a da ne govorimo o ogromnom broju kičasto uređenih zgrada koje u tobožnjem bosanskom stilu i drugim elementima koji definiraju jednu gradsku aglomeraciju nastaju kao neka vrsta epidemije u starom dijelu grada koji je arhitektonski biljur prvog reda. 

Stavovi stručnjaka

Ali vratimo se začas onom vremenu kada se o mnogim stvarima odlučivalo kako Bog i logika dobrog posla zahtijeva, a to je uz konsultaciju nauke i ljudi koji o određenim aspektima života znaju najviše i imaju najviši rang i kompetenciju da saopće šta se može, a šta ne smije raditi. Kad je postalo vidljivo da gradu prijeti stihija gradnje bez reda i zakona, gradska uprava je formirala jednu komisiju i dala joj zadatak da razmotri problem razvoja grada, odredi neke norme i uvjete ponašanja svih aktera koji učestvuju u gradskom životu i ukaže na najvažnije probleme i uvjete koji će onemogućavati da se grad pretvori u haotično naselje. 

Imali smo najbolje statičare, hidrotehničare, građevinare i arhitekte i, u vezi s tim, i urbaniste u cijeloj zemlji. Bio sam član te komisije zadužen za sociološke aspekte razvoja grada i pratio rad ljudi koji su u svijetu važili kao vrhunski stručnjaci za područja u kojima su radili.

Nekada je postojala i zamisao o izgradnji podzemne željeznice u Sarajevu

Prva stvar koju je komisija razmotrila je opći kapacitet lokacije grada u smislu koliko ta lokacija uopće može podnijeti stanovništva, a da se tom stanovništvu osiguraju normalni uvjeti urbanog života kao što su zrak, voda, sunce i prostor za kretanje. Osnovna karakteristika Sarajeva je da je ono nastalo na izvorištima potoka i da su svi vodotoci bujičnog karaktera, a to određuje dva bitna parametra izgradnje grada. Prvi je količina vode s kojom grad raspolaže, a drugi uvjeti gradnje u situaciji kada postoje bujični vodotoci za koje se ne može predviđati kako će se ponašati, što zahtijeva posebni režim gradnje. 

Drugi stav komisije je bio da se mora prekinuti s masovnom izgradnjom na okolnim brdima, jer će ona ogoliti okolinu grada i pojačati efekte bujica, a lišiti grad potrebnog izvora kisika i stabilnog režima voda. Treći stav komisije bio je da se ne smije dozvoliti izgradnja duž cijele sarajevske doline, nego ograničiti atar grada, a gradnju postaviti tako da se gradi niz satelitskih gradića koji su s gradom povezani brzim komunikacijama, a okolni gradovi će se razvijati kao zasebne urbane cjeline. Najzad, komisija je stala na stajalište da se gradski prostor mora osloboditi dijela saobraćaja izgradnjom zaobilaznica i podzemnih komunikacija duž pružanja grada kao i poprijeko. 

To je bila zamisao o izgradnji podzemne željeznice do Ilidže i tunela koji bi povezali današnji prostor Istočnog Sarajeva i Sarajeva i Vogošće. Komisija je konstatirala da se grad već tada nalazi u krizi s obzirom na korištenje izvora vode, jer je trošio 80 posto svih količina raspoložive vode, a nije vraćao u prirodu ni jedan posto čiste vode.  

Radi očuvanja stabilne mikroklime zahtijevano je da se izgradi nekoliko zona u formi parkova za odmor i šetnju i da se poveća broj igrališta pokrivenih i otvorenih za djecu i mlade, a da se gradnja vrši po zonama u kojima bi bili locirani privredni, stambeni, obrazovni i naučni objekti s pratećim institucijama, kao i prostori za brigu o zdravlju, te za odmor i rekreaciju.  

Ovaj koncept je usvojen i njegovo ostvarenje je započelo izgradnjom podzemne i nadzemne infrastrukture za otpadne, podzemne i nadzemne vode, kao i za gradske komunikacije. No, ovaj plan je stavljen ad akta u korist jedne ad hoc zamisli, a već se zna i šta je sve donio rat, kao i to kako su se stvari odvijale tokom rata i nakon njega u općim političkim i upravnim uvjetima u kojima se grad našao.