U ekskluzivnom izdanju emisije INTERVIEW20 snimljenom u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu, u programu BHT1 gost je bio kapiten nogometnog kluba Šahtar Darijo Srna.
U prvom dijelu ekskluzivnog izdanja emisije Interview20 u otvorenom razgovoru sa Sanelom Prašović Gadžo kapiten nogometnog kluba Šahtar Darijo Srna iskreno je govorio o ratnim dešavanjima koja su ga iz Donjeckog dovela u Kijev i koliko su ti trenuci osobno bili teški:
"Nakon 13 godina u Ukrajini, prije 2 godine dogodio se taj početak nesretnog rata, nažalost drugog rata u mom životu i bili smo prisiljeni napustiti naše domove, stadion Donjecki i najbolji izbor u tom trenutku je bio Kijev zbog naše obitelji i djece. Na početku je to bilo malo nezgodno doći u Kijev, nemaš ni bazu, ni uvjete za trening, nemaš stadion, nemaš navijače, ali čovjek se u životu na sve navikne. Zahvaljujući našem predsjedniku mi smo opstali u ovako teškim trenucima. Ja sam emotivac, iz Donjeckog nisam uzeo ni komad odjeće kada sam odlazio, jer sam mislio da ćemo se vratiti nakon nekoliko dana, sedmica ili mjeseci. Međutim, moja naivnost i moje emocije nisu bile upravu, već dvije godine i četiri mjeseca smo tu u izbjeglištvu, igramo, funkcioniramo, borimo se za prvaka, igramo Ligu Evrope i Ligu prvaka".
O tome koliko je srcem vezan za svoj nogometni klub Šahtar:
"Iz kluba nisam htio otići, a ono što je bilo presudno i jedna od bitnih stavki u mojoj karijeri je iskreno prijateljstvo sa vlasnikom kluba Rinatom Ahmetovim, ali i ljudi. Ne bi bilo korektno nakon 11 odnosno 13 godina to uraditi. Šahtar je meni dao sve što sam u životu sanjao, da igram Ligu prvaka, da igram u veličanstvenoj Dumbas Areni, dao mi je sve ono o čemu mladi igrač sanja. Ostaviti te ljude u najtežem trenutku nisam mogao, ne znam da li bi mi oprostili ili ne, ali ja nisam taj koji će prvi dići sidro kada je nešto loše. Ostajem vjeran do kraja, znam da navijačima to znači, moja veza s njima je posebna. Ipak 13 godina je cijela nogometna karijera, prema tome u tom trenutku sam slušao svoje srce. Nekad pogriješim, ali uvijek slušam srce, nikad glavu, to me koštalo u životu, ali to su moje greške za koje ja odgovaram sam".
Na pitanje Sanele Prašović Gadžo da li je tačno da mu je san da igračku karijeru završi u Dumbas Areni i da li ga je bilo strah onih trenutaka kada je došlo do ratnih sukoba, Darijo Srna je iskreno
odgovorio:
"Da. Ja ću je završiti pa makar to bilo za 7 godina. Kada sam bio u Donjecku, smijao sam se svemu tome, jer sam bio ispred te zgrade koja je zauzeta, nisam mislio da će to uhvatiti toliko maha, da sam pitao bilo kog čovjeka u svijetu, da li će u Donjeckom biti rat 2014. godine, ja bih rekao da je lud. Kada je to sve krenulo tješio sam se da je to prolazno. I danas nakon 2,5 godine situacija je neriješena".
Darijo Srna je izdvojio je titulu koja mu je srcu najbliža:
"Kup UEFA 2009. godine u Istanbulu protiv Werder Bremena, to je kruna karijere, za to čovjek živi".
Urednica emisije Interview20 boravila je na treningu nogometnog kluba Šahtar i na upit koja je razlika između treninga kada igraju utakmice za Evropa ligu i kada igraju utakmice u domaćoj ligi, Srna je kazao:
"Veći je ulog u Evropi sigurno, ali razlika nije velika i naravno da želimo napraviti maksimum i u prvenstvu i u Evropi. Pristup utakmici je uvijek isti, moramo se postaviti kao pobjednici i kao favoriti.
Šahtar je takva ekipa, iza nas stoje veliki trofeji i veliki rezultati, prema tome pobjednički ulazimo svaki put u utakmicu".
Darijo Srna otkrio je Saneli Prašović Gadžo kada će doći u Bosnu i Hercegovinu:
"U Sarajevo ću doći u decembru ove godine, jer moj prijatelj Mario Stanić, koji je Sarajlija, a supruga mu je iz Metkovića i mi se družimo tokom mojih praznika u decembru u Metkoviću, ove godine smo se odlučili da idemo jedan dan u Sarajevo na ćevape i prošetati Baščaršijom. Sada imam više vremena, jer sam završio sa reprezentacijom i sa velikim zadovoljstvom ću doći u Bosnu.“
Šta mu je značila igra za reprezentaciju, bila je također jedna od tema ekskluzivnog izdanja emisije Interview20:
"Ne postoji veća čast nego igrati za svoju državu, još biti kapiten svoje države, predstavljati svoju državu, stati ispred svojih igrača, to se ne može riječima opisati. Ono što sam ja doživio u Hrvatskoj reprezentaciji za 14 godina, odnosno ja sam već od svoje 14 godine u procesu svih hrvatskih uzrasta, odgojili su me i kao čovjeka i kao igrača. Kada izađeš na teren, čuješ himnu svoje države, kad osjećaš iza sebe rulju ljudi, navijača koji te podržavaju, koji plaču ispred TV-a i ja mislim da ću toga postati svjestan tek sad kao navijač, jer cijeli život biti na terenu i odjednom toga više nema, sad sma navijač i ja ću biti taj koji će pljeskati s tribina, taj koji će plakati, navijati i nervirati se. Vjerovatno ću tek sad vidjeti koliko znači kad igraš za hrvatsku reprezentaciju kad si na terenu. Za reprezentaciju sam odigrao 132 utakmice i svaka nosi nešto posebno, bilo je i lijepih i tužnih trenutaka".
Urednici emisije Darijo Srna je otkrio da sve radi srcem i da je veliki emotivac, zaplakao je u emisiji prisjećajući se posljednjih trenutaka provedenih sa ocem Uzeirom:
"Da nije bilo njega ne bi bilo ni mene kao nogometaša i kao čovjeka prema tome najbitniji čovjek u mojoj karijeri je bio moj otac i nažalost dogodila se ta tragedija za vrijeme Europskog prvenstva, ja sam bio u Metkoviću, 7 dana prije odlaska na Europsko prvenstvo zadnje moje riječi su bile da li da idem na Europsko prvenstvo ili da ostanem sa njim on me je samo pogledao i sve mi je bilo jasno, rekao mi je da idem da igram za svoju obitelj, jednostavno otišao sam i bio sam sam svjestan donekle da je to bio zadnji put kad sam ga vidio, da sam se oprostio sa njim. Nažalost ta situacija poslije utakmice sa Turskom kad me je nazvala supruga i rekla da ne mogu letiti sa reprezentacijom nazad mi je dala signal da je moj otac otišao i u tom trenutku sam dobio neku nemoguću snagu, neki izvor energije koji je jednostavno neopisiv, imati tu snagu vratiti se u grad gdje me je čekala supruga ujutru uzeti avion i odletiti za Metković na pogreb, ne znam nisam bio ni svjestan da je moj otac otišao da ga više neću ni vidjeti, odakle mi snaga vratiti se ni sam ne znam jednostavno da se nisam vratio ne bi bio čist ispred svog oca, to je njegova želja i jednostavno neka druga sila mi je dala neku snagu da se vratim i odigram to Europsko prvenstvo do kraja. Tek nakon Europskog prvenstva dva, tri mjeseca poslije ulazim u fazu da znam da nema mog oca više. Moj otac je bio veliki čovjek, imao je dvije ljubavi to je Bosna i Hrvatska i koliko je god bio ponosan na mene i na Hrvatsku reprezentaciju toliko mu je isto bilo žao kad Bosna izgubi, prema tome veliki čovjek Bosanac, prema tome znam ja da je on sad sretan što ja dajem ovaj intervju i što pričam neke stvari koje možda ne bi dao nekom drugom ali ljudi u Bosni njegova rodbina i prijatelji to zazlužuju pa radim to sa velikim zadovoljstvom".
Na pitanje urednice ko mu je bio top, a koji je vodio Hrvatsku reprezentaciju, Darijo je odgovorio:
"Ja sam najviše vezan za Slavena Bilića. Slaven Bilić ima jednu posebnu karizmu dodire do dubine igrača ulazi u njegovu dušu to osjetite i jedostavno ima tu karizmu i to je nemoguće da je svaki igrač bio sretan i onaj koji je igrao i onaj koji nije igrao, a to je teško zadovoljiti grupu od 25 igrača da svi budu sretni i zadovoljni to može samo fenomen. On je bio jedan duži period sa nama to je nekih 5 godina i tu su isto postojale određene turbulencije od finala sa Turskom primanje gola u zadnjoj sekundi do ispadanja sa Svjetskog prvenstva za Južnu Afriku. I to je jedan veliki trener prije svega veliki čovjek i prijatelj i jedostavno sa njim sam najviše vezan i zbog vremenskog razdoblja koje smo bili skupa i sve riječi hvale mogu reći za njega".
