Gledam televiziju i dan i noć... Dok sam mogla hodati, obilazila sam sve institucije i pričala sa svakim ko me je htio primiti... I tako već 24 godine. No, u posljednje vrijeme ne mogu da hodam pa sam izgubila nadu. Nikada mi niko nije znao kazati gdje je moje dijete, gdje je moj Adem, započela je svoju tužnu priču 76-godišnja Fata Hubijar, rodom iz Foče, koja se u Sarajevo sa porodicom doselila prije agresije na našu zemlju.

Još 1992. izgubila je sina, a do danas mu nije našla kosti. Adema je rat zatekao na odsluženju vojnog roka u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji u Srbiji, u Kraljevu.

Besane noći

- Iz Kraljeva je uspio doći kući, u Sarajevo. Kad sam ga ugledala, čini mi se, nikad nisam bila radosnija. Bio je kod kuće nekoliko dana pa je po njega nekoliko puta dolazio kurir iz vojnog štaba da ga vodi. Onda je i kod nas počeo rat, a Adem je krenuo u našu vojsku, da brani domovinu. Kad je krenuo, otac mu je rekao: “Hajde, sine, samo ne idi ni prvi ni zadnji nego negdje u sredini” – govori ova starica, držeći u naboranim drhtavim rukama fotografiju rahmetli sina Adema. 

Sjeća se kako je obuo čizme do koljena, a ona je krenula za njim da ga isprati.

- On je mene vidio i pitao: “Što me, majko, pratiš?”, a ja sam mu odgovorila: “Da ti kažem da ne trčiš prvi, sine. Čuvaj se!” Ostala sam iza njega, dok god sam ga mogla vidjeti, pratila sam ga pogledom – sjeća se i danas.

Nikada ga više nije vidjela. Čula je da je otišao na liniju, na Žuč, da je smjena bila do 23 sata, da se sva vojska vratila, samo Adem nije došao s njima.

- Ujutro sam istrčala pred kuću, te noći nisam ni spavala, pitala sam ljude koje sam srela, znaju li gdje mi je Adem. Ni u štabu mi nisu znali ili nisu htjeli reći istinu. Otišla sam kući iz štaba. Nije bilo vode pa sam poslala djecu s kanisterima na vodu. Usput su moje kćerke srele jednu Zejnu, koja im je rekla: “Je li vam to Adem poginuo?” One su pobacale kanistere, vrisnule u plač, narod ih je pohvatao da se ne ubiju! Nakon toga, vidim ih, idu gologlave, čupaju kose, govore mi: “Majko, Adem nam je poginuo.” Od tada, nikada više ništa nisam čula za svog sina – govori nam nana Fata.

Adem Hubijar: Nije se vratio s linije

Dobila injekciju

Sjeća se da su 9. novembra došli doktori, dali joj injekciju da se smiri i rekli da je Adem poginuo na Žuči. 

- Kasnije sam čula da su, osim njega, ubili još dvojicu, strpali su ih u neki Tamić i od tada o njima niko ništa ne zna. Ništa više nisam čula, hodala sam, tražila, nikad mi niko ništa ne zna reći, a mog Adema nema. Znam ja da je poginuo, ali nikad se nisam smirila. Nije bilo dženaze, nisam svog sina ukopala, spustila barem njegove kosti u zemlju. Najviše me boli što o tome niko ništa ne priča, svi traže svoje, a naše niko ne traži – suznih očiju govori Fata Hubijar. 

Adem Hubijar i zvanično se nalazi na spisku poginulih branitelja i civila tokom opsade Sarajeva.  

Muž je noću plakao

- Petero od moje bližnje familije izginulo je u ratu, a oni sada hoće opet rat. Imala sam osmero djece, pet kćerki i trojicu sinova, ali mi je Adem bio sve, niko nije mogao s njim. Dok sam živa neću se smiriti, niko mi na njegovo mjesto ne može. Umro mi je i muž Redžo prije šest godina. Znam ja da je on po noći ustajao i krišom plakao za Ademom – govori Fata.