Sve je isto, samo njega nema, uzdahnuo je, preplavljen emocijama, za govornicom Narodne skupštine RS ratni zločinac Momčilo Krajišnik nakon što mu je, kao prvom predsjedniku, dodijeljena povelja u znak zahvalnosti za doprinos njenom radu. 

Aktuelni saziv NSRS 25 godina postojanja Skupštine obilježio je i dodjelom zahvalnica zločincima Radovanu Karadžiću i Biljani Plavšić, čime su poslanici potvrdili svoje „demokratsko opredjeljenje“ da se ratni zločini i zločinci trebaju slaviti i uvažavati! Izopačenije svijesti jednog sistema u 21. stoljeću, ruku na srce, teško da bi se u svijetu moglo naći!

Koliko god da su ga nosile emocije, Krajišnik je u jednom bio u pravu. Na slavljeničkom skupu nedostajao je samo onaj što sa svojih 40 godina robije čuva kapije pritvora u Hagu, a sve ostalo bilo je isto: i akteri, i ideologija, i cilj. 

Doduše, ličili su više na smiješnu družinu izgubljenu u pustinji, jer samo svijest takvih u stanju je slaviti one čijom su zaslugom prije 25 godina odapete zločinačke strijele koje su za sobom ostavile hiljade nevino ubijenih i mučenih ljudi. U protivnom, svako normalan stidio bi se toga!

Dodjeljivanje priznanja ratnim zločincima u Banjoj Luci pokušaj je odbrane posljednje velikosrpske tranšeje na Balkanu. Neuspio, doduše, jer poruke koje su poslane dodjelom povelja i priznanja Karadžiću, Krajišniku i Plavšićki nije ništa drugo do vlastito svjedočenje da temelji teritorije koju predstavljaju Nedeljko Čubrilović i njegova skupština počivaju na zločinu i krvi nevinih ljudi. Bolji dokaz za ove tvrdnje nije do sada ponuđen ni na jednom sudu.

Zaista, sve je isto, „samo njega nema“, kako je to tugaljivo priznao zločinac Krajišnik. Tačnije, svi sanjaju isto kao i prije 25 godina. I žalosno i smiješno, što jest, jest!