Nana Nura Sinanović iz naselja Goduš kod Sapne preko svojih pleća prevalila je 104 godine života. Rodila se 1912. godine u Vitinici, a kada se zadjevojčila udala je se u selo Šetiće. U tom naselju, koje je nekoliko kilometara udaljeno od Zvornika, dočekala je sa svojim suprugom i djecom početak agresije na BiH. Tih krvavih dana 1992. godine nana Nura je sa Bošnjacima iz 18 bošnjačkih sela kod Zvornika dovedena na Bijeli Potok. Komšije srpske nacionalnosti zauvijek su od nane Nure odvojili sinove Ahmu i Ramiza.
- Nikada ih više, sine, nisam vidjela. Nadala sam se godinama da će se pomoliti, ukazati na ovim vratima, ali njih više nema. Tek nedavno sam počela dobivati šehidsku penziju od koje živim zajedno sa kćerkom Rahimom – kaže Nura Sinanović, koja je sa 104 godine života jedna od najstarijih stanovnica BiH.
Poslije zarobljavanja na Bijelom Potoku, nana Nura je sa ostalim ženama i djecom transportovana ka Memićima kod Kalesije, a potom i ka Tuzli. Ni sama ne zna kako se obrela u Varaždinu, gdje je po nju došla kćerka Rahima Omerović. Upravo od te 1992. godine, kćerka Rahima brine se o majci.
- Vidjela sam na HTV-u među grupom prognanika i svoju majku. Odmah sam stupila u kontakt, otišla po nju i do 1995. godine živjele smo u Labinu, gdje su radili moj suprug i sin. Nakon rata 1995. godine vraćamo se u Živinice, a potom u Goduš, mojoj porodičnoj kući. Suprug mi je umro 2004. godine, a sin i kćerka su sreću potražili u Švedskoj. Majka i ja živimo same – govori Rahima Omerović.
Kćerka Rahima brine se o majci
Nana Nura rodila je osmero djece. Ahmu Hamzića u prvom i još sedmero u drugom braku. Trenutno je živo četvero, a Rahima, koja je rođena 1950. godine, je najstarija.
- Najmlađi moj sin ima osmero unučadi, dakle to su moji praunuci. Ali ja imam i troje prapraunučadi – govori s ponosom nana Nura.
Nanin suprug Arif Sinanović umro je 1985. godine, bio je tri godine stariji od nje. Ona je nastavila brigu od djecu, a dok ih je podizala govori kako je naporno i teško radila.
- Živjeli smo teško, ali smo uspjeli da ih podignemo na noge. Radila sam mnogo, a oni su me slušali tako da ih nikada nisam tukla.
Nije samo nana Nura nadmašila stotu u svojoj široj familiji. Rođak Safer je nedavno umro u Sapni u 102 godini, dok je njen dajdža doživio 105 godina života. Prije dvije godine nana se prvi put požalila na ozbiljnije zravstvene probleme. Od tada ne vidi dobro, jer nije uspjela operacija na desnom oku, dok je ostala i nepokretna.
- Cijeli život konzumiram prirodnu hranu. Recimo, nikada ne pijem sok, pogotovo ne na razmućivanje, uvijek pijem vodu. Paštete ili neke druge mesne prerađevine, nikada nisam probala. Trudila sam da udarim brigu na veselje. Nisam se pretjerano nervirala, iako su vremena nisu bila baš bezbrižna – zaključuje nana Nura Sinanović.
Preživjela dva svjetska rata i agresiju na BiH
Nana Nura Sinanović preživjela je dva svjetska rata i agresiju na BiH. Njena najranija sjećanja sežu u period Prvog svjetskog rata.
- Sjećam se da sam u Vitinici išla sa ocem na vodu. Zahvatila bi vodu u tikvu i nosila kući. Drugog svjetskog rata se itekako dobro sjećam, jer sam 1941. godine rodila prvo dijete, ali najviše sam ispatila u vrijeme agresije na BiH. Bila sam zarobljena na Bijelom Potoku, a ubijena su mi dva sina – sa žalošću priča ona.
