U svakom, osim u diktatorskom režimu, u kojem ne postoji uopće odgovornost vlasti prema narodu, nego samo naroda prema diktatoru i njegovoj volji, a pogotovo u demokratskom sistemu vlasti, postoji i mora postojati relacija odgovornosti vlasti pred narodom za stanje u određenoj sferi javnog života i ona vlast, odnosno onaj resor vlasti koji je odgovoran za sferu u kojoj se javljaju odstupanja od proklamiranih, zakonom utvrđenih i zdravim razumom definiranih načela ponašanja, bilo da se radi o općini, kantonu, entitetu ili državi, apsolutno je odgovoran za to stanje. 

Politički motiv

To se odnosi na sve oblasti života, pa i na saobraćaj i pojavu teških krivičnih djela u toj sferi. Vlast nema prava da posljedice obijesti i nedostatka savjesti i odgovornosti pojedinaca uzima kao opravdanje za sebe i oslobađa sebe odgovornosti za ono što nastaje iz mogućnosti da takvi ljudi djeluju na našim ulicama. To ona ne smije činiti iz prostog razloga, jer je njen osnovni zadatak da sprečava takve ljude i onemogućava ih da počine takva djela.  

A ako je moguće da u najstrožijem centru grada jedan divljak vozi kroz crveno i to brzinom od 120 ili 130 kilometara na sat i da ne bude spriječen u tom divljanju, znači da su organi koji treba da sprečavaju takve stvari bili neodgovorni, u najmanju ruku nebrižni, ili da imaju neke druge zadatke. Svaki ozbiljniji poremećaji stanja, a osobito oni drastični, izazivaju nužnost konzekvencija za nosioce vlasti, a u određenim, osobito drastičnim slučajevima, i vlasti uopće. 

Ako se dogodi takav slučaj, onda on povlači za sobom automatsku odgovornost lica koja nose funkcije u javnim službama odgovorne za stanje stvari u oblasti u kojoj se događaju takve stvari. Poznato je da je Sarajevo ukupnom politikom gradnje i neobuzdanog naseljavanja koje ima u osnovi politički motiv dospjelo u situaciju prenapučenosti, jer u njemu živi barem 30 posto stanovnika više nego što bi smjelo živjeti da bi taj grad mogao opstati na granicama mogućnosti života, tj. na granicama količine čistog zraka, vode, prostora za saobraćaj, prostora za dječiju igru, za javne parkove itd. 

Sarajevo je grad koji je nastao na izvorima potoka, a ne rijeka i u tome je on kuriozan grad u cijelome svijetu, a to zahtijeva posebnu pažnju, a ne agresiju na taj prostor kroz iskorištavanje svakog metra za eksperimente graditelja koji su arhitektonski i urbano uništili nekada najljepšu urbanu cjelinu jedinstva, orijentalnog i zapadnog tipa gradnje u svijetu. 

Kao grad, Sarajevo zahtijeva osobito stroge kriterije gradnje i saobraćanja, a prepušten je ne samo volji i parama nepoznatog porijekla koje ga uništavaju gradnjom monstruoznih građevina, nego i činjenici da je pocijepano na nekoliko općina, kneževina u kojima neograničeno i uglavnom u svoju korist vladaju načelnici i to tako da se svaka općina može prepoznati po tome što su u svakoj od njih pločnici drugačije građeni, pa se svaki dio slobodnog prostora natrpava građevinama privatnog biznisa koje su uništile specifičnost svakog dijela našeg grada.

Javnost ima dužnost da ultimativno zahtijeva ostavke

Smjene i kazne

Sve to skupa proizvodi ovo stanje opće nesigurnosti, bezvlašća koje se regulira samo plaćanjem danka ili glasanjem ili parama onima koji drže konce odlučivanja. Međutim, sve to ne oslobađa nikoga odgovornosti za stanje, samo povećava broj i nivo odgovornih. Odgovornost za stanje javnih interesa, a valjda su životi osnovni javni interes, je automatska i nije stvar rasprava, nego promptne reakcije. 

To znači da, ako smo u oblasti sigurnosti saobraćaja, a u ovom slučaju se radi o još goroj situaciji da je u pitanju sigurnost kretanja gradskim ulicama uopće, došli do tog stupnja neodgovornosti da je moguće da se svaki čas događaju slučajevi ubistava ljudi na ulicama, tada javnost, ako sama vlast i njeni nosioci ne osjećaju svoju odgovornost za stanje stvari, ima, ne pravo, nego dužnost da ultimativno zahtijeva ostavke, a kako one nisu uslijedile, onda hitne smjene i disciplinske kazne za one koji nose čast i imaju ne samo dobre nego i unosne položaje. 

Time se mora dati do znanja da se ne mogu ponašati kao da su ljudski životi Alajbegova slama i da svaka bjelosvjetska protuha kakvih se enormno u posljednjih desetak godina namnožilo u Sarajevu može ubijati na ulici, autom, revolverom, nožem, palicom, željeznom šipkom i na sve moguće načine, kao i postaviti zahtjev da se odgovornost za stanje koje je postalo opće proširi na sve nivoe vlasti koje kreiraju mjere, i vode brigu za koju možemo jedino ustanoviti da je apsolutno i u svakom pogledu promašena.  

A ako stvar nije i ne može više biti svedena na pojedinačni slučaj, nego je izraz općeg stanja u određenoj oblasti, tada se postavlja pitanje da javnost ima pravo da zna šta to radi politički ansambl koji vlada ovim gradom, kakvu politiku vodi, zašto je ona neuspješna i kako se može iz ovakve situacije izaći. 

Dakle, činjenica da postoji niz slučajeva koji se mogu karakterizirati kao po živote građana opasna ponašanja, od utrka vlasnika automobila, uglavnom djece bogatih, do redovitog ignoriranja saobraćajnih znakova, brze vožnje i nepodnošljive arogancije vozača koji, ne samo da ugrožavaju građane koji se kreću nego im i prijete, a nerijetko ih i “degeneče”, a da naša policija uglavnom lovi pješake koji prelaze ulice na mjestima na kojima nema semafora ili ignoriraju semafore i tako sabiru prihode koji dolaze od sirotinje, jer pješaci su u najvećem broju siromasi koji ne mogu kupovati automobile, a posebno one koji imaju velike kapacitete i mogu ubrzavati u krakom vremenskom razmaku, jer se na tome zasniva uobičajeni način gradske vožnje u kojoj se vrši stalno međusobno pretjecanje automobila. 

Takva situacija nije samo rezultat ponašanja ljudi nego i ukupnih uvjeta koji su stvoreni u gradu neograničenog naseljavanja ljudi na ograničenom životnom i pogotovo saobraćajnom prostoru Sarajeva, nego je to pitanje odgovornosti određenog nivoa vlasti i konkretnog organa koji vodi poslove u datoj oblasti. 

Kad je u pitanju javni red i sigurnost života građana, tada je najodgovorniji onaj koji u sistemu vlasti vodi sektor ili poslove održavanja javnog reda i sigurnosti, a to je u našem slučaju služba unutrašnjih poslova i organi policije. 

Naravno, kako je oblast o kojoj se radi od najvećeg značaja za državu i politički i moralni identitet režima, tj. vladajućih političkih snaga i institucija vlasti, tada je za svaki događaj koji znači evidentnu nebrigu odgovarajućih službi odgovoran i nosilac vlasti u datoj oblasti, a to je u našem slučaju kantonalna vlast.