Je li sirijski Alep, u kome je zarobljeno više od 250.000 civila, a djeca ginu svakodnevno - Obamino Sarajevo, upitao se onomad komentator “Wall Street Journala” Daniel Heninger (Henninger). Ali još nije dobio odgovor!
Izborne bahanalije
Odlazeći američki predsjednik, uveliko zauzet kako bi Hilari Klinton (Hillary Clinton) zasigurno učinio svojom nasljednicom, kad joj u tome već ne može pomoći njen suprug, bivši predsjednik Bil (Bill Clinton), ovih dana je opet pod moralnom hipotekom. Na najvažniju američku političku adresu ne smije zalutati doista raskalašeni Donald Tramp (Trump), čijim se bezobrazlucima svijet zabavlja, iako je mnogima do plača.
Sve to dok u Siriji, kao u zatezanju konopca između Amerikanaca i Rusa, traje odmjeravanje snaga. Do iznemoglosti, pri čemu će više stradati onaj koji zadnji bude držao uže kad ovi prvi “naglo” popuste.
Testiranje njihovih, ali i naših živaca, se nastavlja u ovo preozbiljno vrijeme u kome treći svjetski rat nije više samo ideja (u glavama fanatika) već izgledna mogućnost. Moskva i Vašington zveckaju čak i nuklearnim oružjem. Zvuči kao ironija da će upravo zbog atomskog arsenala razum ipak prevladati.
Najveći optimisti se nadaju da će novi hladni rat početi isparavati kao para iz šoljice ruskog čaja čim se sazna ko je novi američki predsjednik.
Rusija savršeno razumije da ima još tri mjeseca do stupanja na dužnost novog američkog predsjednika 20. januara 2017. godine. Pa zašto da ne iskoristi izborni vakuum kad je taj ambijent već ispunjen ovakvom Trampovom retorikom. Ali, i odgovorima izbornog štaba Hilari Klinton, koji iz naftalina vadi sve one Donaldove bezobrazluke iz privatnog života, kao da ne mogu drugačije pobijediti.
Niko od njih ne govori suštinski - šta bi preuzeli da spase Alep, iako je zrak ispunjen znanim frazama, kao u doba Sarajeva. Spali smo tako, opet, samo na moralne, ali ipak nedovoljne refleksije novinara.
- Ko god da pobijedi na ovim američkim izborima izgubit će Amerika - rekao mi je dugogodišnji prijatelj, lojalni republikanac, profesor na katoličkom sveučilištu “St. Johns” Džon Metcler (John Metzler).
Ne čudi da se i šef ruske diplomatije Sergej Lavrov zato direktno umiješao u američki izborni vokabular. U intervjuu s Kristijan Amanpur (Christiane Amanpour) on nije imao dlake na jeziku, ostajući u istom tonalitetu onoga s čime Donald i Hilari zabavljaju nikad jadniju američku publiku:
- Ima toliko mnogo pizda oko vaše predsjedničke kampanje na obje strane - rekao je Rus pocrvenjeloj i od smijeha zacenutoj Amanpur. Takav “blago” aromatizirani, ali ipak sočni jezik, slavna novinarka sigurno nije očekivala.
Strategija i taktika
Amerika je zaista skliznula suviše nisko u ovoj izbornoj retorici. A “zemlje koje izgube manire, postaju izgubljene zemlje”, kaže stara arapska poezija. U tom su pogledu i Amerikanci i Rusi na stranputici. Amerikanci su, doduše, zaprijetili Moskvi da njihovo hakersko uplitanje u američke izbore neće ostati bez odgovora. Putin je te navode odmah proglasio histerijom i željom da se skrene pažnja s pravih tema na američkoj izbornoj sceni.
Rata, najvjerovatnije, neće biti jer, bez obzira na razmještanje ruskih raketa Iskender koje mogu nositi nuklearne glave i to na vratima NATO-a, svima je jasno da bi rat bio preskupa igračka za Putinovu Rusiju; cijena hrane - važna je kao i cijena nafte.
Sreća je da Amerikanci jasno čitaju rusku strategiju. Iako na taktičkom planu, ponekad (samo) izgleda da zaostanu koji korak prema sve agresivnijem ruskom, panslavenskom angažmanu na Balkanu. Nije slučajno što baš sada za taj dio Evrope, umjesto EU, ruski general Leonid Ivašov nudi pravoslavnu alternativu. No, Amerikanci znaju da, kad Rusi ne dobivaju sve na frontu na kojem priželjkuju najveći pomak (kao sada u Alepu), oni su spremni otvoriti krizu na drugom mjestu.
Moskva odavno pokazuje da radi na zamrznutim konfliktima u koje Rusi ubrajaju i onaj u srcu Evrope, dakle i Bosnu, na Balkanu. Spremni su i na drugoj strani svijeta, daleko od sirijske kapije, ukazati odmah naklonost Kini. Radi se o doista važnom odnosu snaga između Pekinga i Vašingtona u Južnokineskom moru, gdje voda odavno ključa.
Za razliku od američkih izbora na kojima će okršaj između Klinton i Trampa 8. novembra, bez obzira na očekivanu pobjedu demokrata, na mnoge Amerikance možda ostaviti traga, s Putinom je druga priča. On je konsolidirao svoju vlast u ruskoj Dumi (parlamentu) za narednih 18 mjeseci, pa se vjerovatno četvrti put bez kredibilne opozicije kani kandidirati za šefa Ruske Federacije.
Trampovo, pak, veličanje Putina i divljenje njegovom populističkom rejtingu od “120 posto” (zapravo 82 posto), podsjeća na jednu drugu glupost. Nju je 2001. godine izgovorio bivši američki predsjednik Buš mlađi (George W. Bush), tvrdeći da je pronikao u Putinovu dušu!? Ali, kako to nedavno rekoše na CNN-u, ruski predsjednik je bivši agent KGB-a, što znači da „on po definiciji nema dušu”.
Sačuvaj nas, Bože, američke histerije i ruske duše!
