BIH

Balkanski "Wolf" s Harvarda

Osvrt s američke verande

Erol Avdović

3.10.2016

Mjesecima već, kao novinar, veteran, ovdje, u sjedištu Ujedinjenih naroda, pratim zbivanja u vezi s izborom novog generalnog sekretara koji će 1. januara 2017. godine zamijeniti dobroćudnog Korejca Ban Ki-muna (Ki-moon). 

Ne iznenađuje me neizvjesnost ove utrke! Pa čak ni to što su neke najvažnije američke i evropske novine podržale Vuka Jeremića za Ki-munovog nasljednika. Mediji se bave prodajom informacija i nije im najvažnija institucionalna memorija. Jeremić je, u međuvremenu, priznao neke svoje promašaje, doduše samo u generalnim okvirima, posipajući se pepelom vrlo oprezno. Računa on na naše kratko pamćenje.

"Pola Bošnjak"

Nedavno sam u dva navrata razgovarao s Jeremićem. Prišao mi je na prijemu koji je ovog ljeta organizirao Kazahstan u njujorškom hotelu “Waldorf Astoria”. Čvrsto se rukovao, kao sa starim poznanikom, iako sam medijski opisao sve one neprijatne epizode tokom njegovog predsjednikovanja 67. Generalnom skupštinom UN-a. 

Pogledao me krajnje pomirljivo, čak i toplo. Kao što se u Bosni, nakon nestašluka, gleda daidži (ujaku) u oči, jer majčin brat je, često, najomiljenija figura u našim ranim životima. Pred kolegama s kojim sam bio u “Waldorfu”, na engleskom, da svi razumiju, izustio je sljedeću rečenicu: “Na kraju dana, ja sam ipak dobar dečko”.

Nisam, bez obzira na njegovo lično diplomatsko umijeće, priznajem, još ni pomislio da iza Jeremića više ne stoji politika iz Beograda. Do sada, ponajviše ona s kojom se, kao i većina Bosanaca, iz punog znanja, bolnog iskustva i na koncu - samo zbog činjenica - duboko ne slažem. 

Ali, moram priznati da me je njegov prilaz, pred svjedocima, natjerao na empatično razmišljanje - šta je sve potrebno jednom političaru, uz porodični milje koji mu pripada, da preživi onaj odavno pročitani, stereotipni, prečesto šovinistički politički Beograd; tu balkansku metropolu sa znanim predrasudama palanke. 

Nije lako, posebno kad ste odmalena crna ovca u okruženju. 

Nedavno mi je i rođeni Zagrepčanin, aktuelni pomoćnik ministra vanjskih poslova Hrvatske, ambasador i pukovnik Hrvatske vojske, ponosni Albanac Amir Muharemi pričao da je u osnovnoj školi “mrzio svoje roditelje, jer nisu bili Hrvati”, inače divne i poštene ljude, koji su se iz Makedonije davno doselili u hrvatsku Kutinu.

I Jeremić mi je to kasnije posebno naglasio - kako je on, kaže, pola Bosanac (rekao je - pola Bošnjak), koji je mnoge školske raspuste provodio kod rođaka u Cazinu. Nena Sadeta Pozderac je još živa, u Beogradu je i ima 95 godina. Naravno, shvatam, nije uvijek bilo lako u Beogradu. A mnogi ne razumiju ni šta znači biti veći katolik od pape. 

Odlazak u Srebrenicu

Uglavnom, Jeremić je 2010. godine s Borisom Tadićem bio među prvima u Srebrenici; tada je ukopano 775 žrtava genocida. Tadić je u Potočarima najavio i hapšenje Ratka Mladića, što se dogodilo u maju 2011. Niko u Srebrenici Jeremića i Tadića nije gađao kamenjem i cipelama, jer, ruku na srce, oni imaju sasvim drugačiju (ratnu) prošlost od premijera Srbije Aleksandra Vučića. U maju 2007. Vučić je po Beogradu još lijepio plakate “Bulevar Ratka Mladića”.

Ali, Jeremić još nije napravio korak dalje pa da javno kaže da se u Srebrenici dogodio genocid; možda još osluškuje puls službenog Beograda, u kojem je genocid u Bosni i dalje politički zabranjena riječ ili tabu tema. To još govori o tom strašnom beogradskom kontinuitetu više nego o Jeremićevom hrabrom ili novom početku.

vuk-jeremic6

Jeremić: Računa na naše kratko pamćenje

Na upit ovog novinara putem Twittera 11. jula ove godine - hoće li svi UN-ovi kandidati slijediti primjer Ban Ki-muna i, ako budu izabrani za njegovog nasljednika, otići u Srebrenicu da tamo javno priznaju genocid - oglasio se samo bivši predsjednik Slovenije Danilo Tirk: “Odgovor je, jednostavno, da”! Ostali još šute.

Mladi, 41-godišnji Vuk, ili “Wolf”, kako sebe ponekad potpiše na Twitteru, na kojem je, za razliku od svih onih ispada iz 2013., sada istinski uozbiljen, još se do kraja ne izjašnjava o ovom nezaobilaznom moralnom pitanju. 

Bez obzira na dobru programsku platformu i viziju UN-a u 21. stoljeću, intimno, sumnjam da će Jeremić biti izabran za glavnog tajnika UN-a. No, njegov bi domet, kaže mi jedan ruski novinar, mogao biti funkcija zamjenika generalnog sekretara. Posebno ako novi šef UN-a postane trenutni favorit, Portugalac Antonio Gutereš (Guterres), jer on ne dolazi iz istočne Evrope, kojoj “pripada” sadašnja rotacija za generalnog tajnika. 

Rusi, navodno, nemaju ništa protiv socijaliste Gutereša, a o Jeremiću još mudro šute. Ali, ako Vuka, u Bijeloj kući (ovih dana) primi Obamina savjetnica za nacionalnu sigurnost Suzan Rajs (Susan Rice), kako mi je to rekao dobro upućeni diplomata u UN-u, onda se možda Samanta Pauer (Samantha Power) neće previše pitati o tome. Amerikanci će se oko toga sigurno više angažirati nakon vlastitih predsjedničkih izbora 8. novembra.

Od četvero “ruskih” kandidata za glavnog tajnika UN-a, ili onih protiv kojih Moskva nema “ništa” protiv, uključujući Miroslava Lajčaka, Irinu Bokovu, koja još ne odustaje, te Gutereša i Jeremića - balkanski “Wolf” bi mogao postati “najameričkiji” kandidat. 

Odavno je on, preko Harvarda, na kojem je stekao jednu od diploma, raširio obje ruke prema Amerikancima. A mi, derani, još ne znamo hoće li Vašington, u nekakvoj političkoj trgovini s Rusima – oko Jeremića uopće popustiti, i koliko. 

- Vi ste, znači, onaj dečko s Harvarda koji nam pravi probleme - rekao mu je 18. maja 2009. godine u Beogradu američki potpredsjednik Džo Bajden (Joe Biden). 

- Tačno je samo ono prvo, gospodine potpredsjedniče - odvratio mu je Vuk s Harvarda.