Prostitutka iz Beograda koja prodaje noću svoje tijelo za dvije hiljade dinara (oko 30 marka) pristala je za Telegraf pod uslovom anonimnosti ispričati svoju životnu priču, kako bi, kaže, drugim djevojkama dala do znanja da nikome ne vjeruju slijepo.
- Nekoliko dana prije nego li sam postala punoljetna sam došla u Beograd kako bih kupila haljinu za slavlje koje su mi roditelji spremali. Od njih sam dobivala sve što sam željela. Moje je bilo samo da učim – počela je priču, pa nastavila:
– Dok sam sjedila u kafiću prišao mi je pravi beogradski šmeker, stariji od mene nekoliko godina. Zaljubila sam se na prvu jer je bio divan. Razmijenili smo brojeve telefona, a ja sam se vratila u selo. Već sljedećeg dana po dogovoru sam došla u Beograd da se vidimo. U manje od mjesec dana sam pobjegla od kuće kako bih se udala za njega, ostavila sam i majku i oca i sve moje stvari.
Kako kaže, život joj je bio kod njenih roditelja, a sve ono što je uslijedilo kasnije je bio pakao. Dotakla je dno.
Naime, jednog dana dečko joj je predložio da navečer kod njih dođu njegovi prijatelji. Nije imala razloga buniti se jer je bio divan prema njoj, a kada ju je pijan pozvao u sobu i tražio od nje da se skine, shvatila je što je čeka. Iživljavao se nad njom, ali i njegovih nekoliko drugova.
– Dao mi je nešto da popijem tako da se i ne sjećam tko mi je od njih i što radio. Sljedećeg dana mi je rekao da više ne mogu živjeti kod njega, a da ništa ne radim. Kako sam lijepa i kako bi najbolje bilo da prodam to što imam. Nisam imala gdje, majka i otac su me se odrekli. Nitko nije znao ni da li sam živa ili mrtva – priča ona, pa nastavlja:
- Počela sam karijeru prostitutke. On je birao mušterije i od njih uzimao novac. Bila sam zatvorena u stanu. Davao mi je da jedem, i to je sve. On je bio taj koji je određivao koliko ću muškaraca imati na dan. Tukao me svaki put kada bih mu se usprotivila. Nisam komunicirala ni sa kim. Nakon nekoliko mjeseci, navikla sam se na svoj posao. On mi nije davao novac, ali sam od mušterija saznala koliko zarađujem. I nije bilo malo, mjesečno i do hiljadu eura.
Jedini način da spasi svoj život je bio da pobjegne, što je i učinila. Kao i svaka djevojka u toj situaciji prvo je pokucala na vrata svojih roditelja, međutim vrata su joj bila zatvorena.
– Nisam imala gdje. Vratila sam se na ulicu i evo me tu već dvije godine. Radim za sobu, hranu i cigarete - priča i kaže kako je već kraj mjeseca i kako gazda od nje traži za stanarinu, a ona nema ni za polovicu.
- Sanjam o domu, djeci i obitelji. Po svemu sudeći, zasad je to samo san – završila je ona svoju priču.
