Vijeće za opće poslove Evropske unije prihvatilo je aplikaciju Bosne i Hercegovine za članstvo u tu instituciju.
Između kampanje za općinske izbore i „nekog tamo“ referenduma, ova je vijest ipak dobila značajan publicitet.
Šta znači odluka Unije?
Ništa posebno!
Nakon što je prihvaćena prastara želja BiH da bude dio porodice naprednih zapadnih država, iz Brisela će nam intenzivnije početi stizati pošta.
Birokrate Evropske komisije počet će da pitaju svašta. Od broja i strukture stanovništva, koliko je starih, koliko mladih, koliko ih radi, koliko ih je zaposleno, koliko ih ne radi (a zaposleno je!), a koliko ih je bez posla, šta ti što rade imaju od škole, a koje diplome nose ovi što nisu zaposleni... (sve to nekako i imamo!) do broja magaradi (misli se na životinje!) na teritoriji države i kako su zbrinuti. (Primjetili ste da nema pitanja o Bošnjacima, Srbima, Hrvatima?). A ni mi nemamo podatke, a morali smo i morat ćemo ih imati, o magarcima. I ostalim životinjama. I to će biti jako, jako bitno.
BiH je napravila veliki iskorak. Od decenijskog cupkanja pred vratima Unije, sada smo prešli prag i jednom nogom u zraku smo u hodniku EU. Da bi kompletirali taj iskorak, morat ćemo odgovoriti na stotine pitanja koja se tiču funkcionalnosti države.
I tu je već prvi kamen spoticanja.
U zaključcima Vijeća za opće poslove pominju se izrijekom: vladavina prava, rad javne uprave (državna služba, odnosno šalteri) i Sedić – Finci. Sve gore od goreg!
A pridodat je i naš ekonomski odnos s Hrvatskom. To je i Bože pomozi. Mi i sad radije kupujemo Dorinu, nego Milku. Bar tako kažemo!
Od statusa kandidata do otpočinjanja formalnih pregovora o ulasku u EU još će jako mnogo mutne Drine proteći.
Makedonija je prije desetak godina dobila status kandidata (ono što smo mi danas), ali pregovori nisu još počeli i niko ne zna kada bi se to moglo desiti.
Dobro, Makedonija jeste malo specifična. Ali smo mi još specifičniji! Zašto? Niko stvarno ne zna!
Ali, kada se izuzmu ovi „specifikumi“, od kandidatskog statusa do otpočinjanja pregovora (s „normalnom zemljom“) treba proći do nekih dvije godine.
Od tog momenta do ulaska („norlamne zemlje“) u EU, protekne od 6 do 10 godina. Osim u slučaju Turske gdje to traje već „debelu“ treću deceniju s krajnje neizvjesnim ishodom. U konkretnom slučaju prosto ne znate kome se više NE radi, Turskoj ili EU.
Dakle, ništa nije zagarantirano, mada sve ima neku svoju dinamiku, „hodogram“ - što rekao Adnan Terzić - ili „mapu puta“ kako se to sad pomodarski kaže.
U tom „hodogramu“ početak i kraj pregovora su poglavlja 23. i 24. pravne stečevine EU. Ta dva poglavlja, opet, tiču se vladavine zakona, gdje smo baš baš tanki!
„Pravna stečevina EU“ vam je set zakona, propisa, ali i presuda Evropske unije. I svaki dan se ta gomila papira povećava. Zadnji put kada je neko u slučaju Hrvatske brojao, bilo je to slovom i brojem osam stotina hiljada (800.000) stranica.
Sada je već ta masa prešišala milion komada papira. I svaki je bitan! Osim vladavine prava, tu su i zaštita prirode, ljudi, životinja, trgovina, transport, obrazovanje... a posebno je rastući segment sigurnosti.
Svaki taj papir će se morati uskladiti i BiH će svoje zakonodavstvo moratu podrediti EU.
(I nemojte odmah skakati za uredbu da banana mora biti žuta i zaobljena, a nikako zelena, kafena ili ne dao Bog pjegava, a krastavac zelen bez iglica po sebi... jer takvo što ne postoji! )
Sposobni, organizirani, agilni i neumišljeni, kakvi uopće nismo, već sada postaje jasno da smo pali prije nego li smo i krenuli!
Ali, hej, pa Bugarska je već u EU. A Albanija (i Srbija!) češljaju poglavlje po poglavlje i ne ide im loše! Vala od njih nismo (nešto posebno) gori!
I tako, sad kreće prepisivanje i dopisivanje s Briselom.
Kako bude trajalo, a potrajat će, tako ćemo imati sve manje živaca i razumijevanja za upite i zahtjeve iz Brisela. Sve ćemo češće čuti i sebe i ljude oko sebe kako kažu: „Šta, nema pušenja u kafiću?! Mami svojoj u Ajndhovenu ili Brnu nek zabrane, meni neće!“. I sve ćemo češće gledati kako nam zabranjuju ovo ili ono.
Bit će i sve više smiješnih situacija tipa – „nema klanja krubana??? Ma nema vala EU!“. A onda se ispostavi da EU to baš i ne zanima. Dakle, suočit ćemo se i mi s fenomenom "euroskepticizma". A ni ušli u EU nismo! Ali i to je sasvim prirodno.
Kretanje prema Uniji do sada je uvijek bilo protkano s masom dezinformacija. U Srbiji je jedan aktuelni političar izbore dobio na priči da će on peći rakiju u svojoj avliji uinat EU! A EU je to zanimalo malo manje od lanjskog snijega!
Nadalje, pošto je put k EU nadasve birokratska i tehnokratska materija, naši će nas političari nastaviti zabavljati historijom i iluzijama, a veliki broj krucijalnih zahtjeva i pisama iz Brisela prolazit će neprimjetno.
Tako je i do sada bilo. Pa smo, na primjer, u jednom momentu imali pravo (i obavezu) da u Uniju izvozimo jako puno nekakvih pjenušavih vina, a mi to haman ni ne proizvodimo!
Dakle, tako će i biti ubuduće.
Jedino istinsko pitanje, ustvari je – šta smo mi to danas dobili?
EU je u teškoj posvemašnjoj krizi. Velika Britanija je istupila,postoji još barem pet, od ukupno 27 država članica Evropske unije koje bi odmah krenule stopama Britanaca. A imaju barem dvije države (Mađarska!) koje bi većina ostalih u EU rado izbacili iz svog društva.
Unija sada propituje svoje temelje. Čak i da budemo odlikaši, svaki upitnik EU odgovorimo i dobijelmo „desetku“, u narednih pet godina nam je rampa! Nema ulaska nikome. Svašta se može izdešavati za pet godina, uključiv i (vjerovatni) nestanak ove i ovakve EU.
No, nama preslagivanje po aršinima EU ne treba zbog Unije, već zbog nas.
EU može nestati, ali principi funkcioniranja država Unije ostaju i oni su rezultat temeljitih promišljanja pametnih ljudi koji su doveli do toga da konglomerat od 500 miliona ljudi bude jedna od vodećih ekonomskih sila svijeta i mjesto gdje naša djeca radije vide svoju budućnost, nego s nama!
Piše: Sead Numanović
