BIH

Kako su ideologija i politika iz našeg javnog života prognale etiku

Cijela jedna generacija lišena je mogućnosti da utječe na stanje stvari

Autor:Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

18.9.2016

Duhovni kontekst unutar kojeg jedino još imamo kakvo-takvo razumijevanje i objašnjenje temeljnih pojava našeg vremena i unutar kojeg pronalazimo objašnjenje smisla događanja u svijetu u kojem živimo, odnosima između nas, dakle, onog što se naziva razumijevanje historije i njenih zakona, redovno je praćen politički i ideologijski, pa čak i religijski utemeljenim objašnjenjima o prirodi i značenju datog stanja stvari u našoj zemlji, u geopolitičkoj poziciji u kojoj se nalazimo i djelovanju raznih snaga koje djeluju u historijskom momentu u kojem se događa naša sudbina.

Pojam napretka

Ono što apsolutno nedostaje u tom pogledu je naučno tumačenje i razumijevanje tog stanja, koje je jedino sposobno da nam dadne prave odgovore na pitanja koja su pred nama. Zbog toga mi čak nemamo ni pojma o tome koja su to zapravo pitanja koja nam postavlja stanje stvari i nivo života u kojem sudjelujemo.

Naravno da mi sebi postavljamo pitanja, ako ta pitanja ne prelaze granicu dnevnog, političkog i površinskog viđenja stvari kako se one odvijaju iz dana u dan, a prava pitanja prevazilaze granice dnevnog i svode se na traženje objašnjenja kako je to moguće, zbog čega se događa i kakvo je djelovanje proizvelo takvo događanje, da nam se svijet totalno okrenuo u 20 godina života, da je protekao život cijele jedne generacije, a da je lišen sadržaja i pogotovo mogućnosti da ta generacija utječe na stanje stvari, da se raspadaju oblici života koji su ga održavali u stanju određene normalnosti, da dođe do pada svih vrijednosti i gubitka snage i utjecaja načela koja su nas vodila stoljećima, a da se svako objašnjenje svodi na konstataciju da je sve to nekakva tranzicija i modernizacija, napredak koji niko ne vidi i ne razumije.

Pogotovo što se propadanje svega što je bilo osnova našeg života nikako ne može nazvati napretkom, ukoliko je pojam napretka sveden isključivo na kretanje ka neodređenom cilju da nam napredak donese neko drugi, a ne mi sami. Istina je da se stvari događaju, a da mi nismo u stanju odgovoriti ni na jedno od tih pitanja. Na pitanje zašto je bilo nužno srušiti ogromne industrijske komplekse i uništiti potencijale da bi se putem fiktivne privatizacije obogatio tanak sloj izabranih.

tunjo-1

Sve što nam se događalo bilo je na temelju odnosa koji su uspostavljeni stvaranjem koalicije 1990.

Kakav je napredak izbacivanje s posla stotina hiljada ljudi? Šta je napredno u tome da su uništena sva ljudska prava u oblasti socijalnog, zdravstvenog, obrazovnog sistema? Koji je to napredak kada nam se svaki dan govori kako nam prijeti ovaj ili onaj, da smo u opasnosti i da nas samo pokornost može sačuvati, a tek što smo izašli iz nametnutog nam rata koji je doveo do najveće historijske katastrofe našeg prostora? Mi nismo uspjeli dati razumne odgovore niti riješiti nijedno od tih pitanja, mada nam ih historija svaki dan iznova postavlja.

Koji je to stvarni, nužni i opravdani razlog bio da dođe do loma i propasti oblika života, nasilnog preseljavanja masa, iskorjenjivanja ljudi s vjekovnih njihovih staništa, do dovođenja ogromnog broja ljudi u zavisnost od vlasti koja jedino omogućuje preživljavanje, do raspada porodica, do općeg nepoštovanja zakona, načela i moralnih pravila u ponašanju, a da nam se kao odgovor na pitanje o tome šta će nam budućnost donijeti, kaže da moramo učiniti još jedan novi napor da bismo postali član jedne nove strukture koja je i sama upitna, a koja nam ne nudi ništa drugo nego samo ono što smo već imali i što smo sami morali izgraditi.  

Princip kompetencije

Za postizanje tog cilja nam je nužno upravo ono što smo i posljednjih četvrt stoljeća uporno i stalno rušili, a to su jedinstvena država, politička stabilnost, demokratičnost, vladavina prava i intenzivan ekonomski život s garantiranim pravom rada i ekonomske sigurnosti za sve slojeve društva. Mi ne samo da nismo uspjeli da ostvarimo te ciljeve nego nismo uspjeli ni tematizirati prava pitanja ove zemlje i njenih građana, a kamoli naći rješenja za one probleme koje smo sami, svojim ponašanjima, manje-više, svi zajedno uzrokovali, jer sve što nam se događalo bilo je na temelju odnosa koji su bili uspostavljeni stvaranjem koalicije koja je došla na vlast pobjedom na izborima 1990. godine.

Tada su uspostavljeni temelji vlasti koja se sastojala u priznavanju prava i uzajamnom podržavanju ambicija i prava na podjelu vlasti koja je po konceptu bila ustvari totalitarna, jer je iz komunističkog totalitarnog sistema, kakav je bio uspostavljen u BiH u konstituciju vlasti unesen stav koji je nekada omogućavao totalnu vlast komunističke stranke, tj. princip nacionalnog trojedinstva, koje je moguće samo na temelju vlasti jedne izvedene strukture, a ne samih građana koji vladaju na temelju principa suverenosti građanina, kako to svaka demokratija zahtijeva, a te izvedene u našem slučaju nacionalne strukture, koje su ustvari fiktivne jer kao politički organizmi uopće ne postoje nego su proizvod političkog strančarenja i uzurpacije predstavljanja su ušle u zajedničku, svaka za sebe i na svom prostoru odvojenu, ali jednako totalitarnu vladavinu.

Taj totalitarizam ide do te mjere da se osporava pravo bilo kome izvan okvira te nacionalne podjele vlasti i teritorija, da djeluje i utječe na stanje stvari u onom drugom dijelu navodno jedinstvene države.  Takav sistem davao je sva prava vladavine partnerima, uz uvjet da se ne miješaju u tuđe poslove koji su tu vlast među sobom podijelili. Nije u tom slučaju bitno jesu li oni znali ili nisu da su dijeleći vlast, ustvari i s obzirom na sadržaj svojih stvarnih politika, time podijelili i državnu teritoriju i stvorili osnovu za raspad zemlje i projiciranje jedne bitno nove historije koja je bila sasvim suprotna cjelokupnoj prethodnoj milenijskoj historiji Bosne, u kojoj je vodeće načelo svake vladavine bilo načelo jedinstva teritorije i vlasti i da vlast odgovara narodu, a da narod nije upotrebni predmet vlasti koja ga troši u masi i bez granica upotrebljava za ostvarenje vlastitih, a ne jedinstvenih državnih ciljeva.

Tako je stvorena situacija u kojoj više nije djelovao princip kompetencije, naučne osnove vladavine i djelovanja, naučnog istraživanja i definiranja ciljeva vlasti i društva. Dakle, stvorena je realna osnova za nastanak stanja totalne, a prije svega etičke neodgovornosti u ponašanju, jer naša politička historija ne pamti gotovo nijedan slučaj ostavke iz moralnih razloga, smjene korupcionaša i aktera brzog bogaćenja, privatizacijske pljačke i zloupotrebe vlasti, masovnog političkog i rodbinskog nepotizma i sličnih pojava koje karakteriziraju današnje stanje našeg društva.

S obzirom na to stanje, jasno je da je jedino objašnjenje i tumačenje smisla ovog stanja moguće kada se ono tumači iz ugla ideje da je sve što se zbilo moralo da se dogodi i da je to sve Božija volja i odredba, a ne posljedica ljudskog djelovanja.