Odnosi Srbije i Hrvatske podsjećaju na ustajali zadah 90-ih. Od završetka rata, prije 26 godina, hrvatsko-srpski odnosi nisu bili gori, ako se uopće može govoriti da su otad i bili dobri. Obje se zemlje svojski trude “ne popustiti” najdražem neprijatelju, zaključujući, valjda, da im te napetosti za unutarpolitičke potrebe donose više poena, piše jutarnji.hr.

- Srbi i Hrvati sliče mi na sijamske blizance koji se ne podnose - kaže nam veliki srpski književnik Filip David.

Beograd je ovih ranojesenjih dana još uvijek ljetno opušten, pokušava živjeti izvan najnovijeg političkog pritiska jer “treba kupiti udžbenike, preživjeti nakon ljetovanja i prevrnuti svaki dinar u džepu do Nove godine”, priča sredovječni taksist. Lako ulazi u razgovor s gostom iz Zagreba. Čini se da beogradski taksist može biti samo onaj tko zadovoljava tri uvjeta: služio je JNA u Zagrebu, bio u vezi s nekom Splićankom i ne glasa ni za koga.

- Ma, ne znam šta više hoće. Ratovali smo. Rastosiljasmo se. Odradili smo ono najgore, ali ne! Sad se vređamo i svađamo - kaže proćelavi taksist, ljut na političare u obje zemlje.

Suludi naslovi

U Beogradu rado raspravljaju o najnovijoj napetosti između dviju zemalja.

- Šta ima u ustašluku? Jesi i ti došo da nas špijuniraš - podbada konobar u Kolarcu na Knez Mihailovoj dok sporovozno, kao zadnji ostatak socijalizma, poslužuje i standardno brka narudžbe. - Majke im i vašim i našim, nek puste narod da živi. Oće da izmunđaš recept za pljeskavicu? Malo sutra - smije se i “rastreseno” donosi još jedno nenaručeno pivo. To je onaj očekivani, simpatični Beograd kojemu se još od polaska iz Zagreba radujemo. I uglavnom ne omane, kao da imaju već pripremljen performans za goste iz “Lepe vaše”.

Na novinskom kiosku malo dalje od Kolarca vrište suludi naslovi: “Rusi upozoravaju: Ustaše planiraju napad na RS”, “NDH opet provocira”, “Čedo priznao da je radio za ustaše”, “Ogromna većina Hrvata danas jesu ustaše”, “Bolesna mržnja da se Srbima napiju krvi do posljednje kapi”, “Hrvati uvijek spremni”. Na Kalemegdanu štandovi s četničkom simbolikom - majice, čaše, šalice s likom Draže Mihailovića, mrtvačke glave, “Otadžbina ili smrt” i slična zlokobna ikonografija, na koju smo s drugim predznakom navikli i kod nas na dernecima. Prpošne i ležerne Beograđanke ublažavaju taj bizarni i tragikomični udar koji stropoštava u realnost međusobnih odnosa. Lijek za oči zamućene mučnim naslovnicama.

- Sve me ovo, s nemirom, podsjeća na situaciju iz 90-ih, pokušaje mobiliziranja naroda na potki opasnosti koja dolazi iz Hrvatske. Nadam se da danas nema potencijala da se zapali rat. Doduše, i tada smo isto to mislili - kaže Filip David. - No, kada se podiže temperatura u društvu na tome da vam susjed radi o glavi, onda igrate opasnu igru. Kako kaže ruska poslovica, svijeća od jedne kopjejke zapalila je Moskvu. Treba pitati kakve su namjere političkih elita: da se stvari smire ili su odlučile, možda i zajednički, da im više odgovara atmosfera permanentne napetosti koju u svakom trenutku mogu zaoštriti prema potrebi - nastavlja David.

Logična fiksacija

Žarko Korać, profesor na beogradskom Filozofskom fakultetu i zastupnik u Skupštini Srbije, smatra da je najnovija “inicijalna kapsula” bilo hrvatsko kočenje otvaranja Poglavlja 23 u pregovorima s EU, a ovdje se takvo što samo čekalo pa da brana popusti.

- Fiksacija na Hrvatsku je najlogičnija jer je ona “stari, okušani i već dokazani” neprijatelj - ističe Srđan Milošević, mladi povjesničar iz Instituta za noviju srpsku povijest. - No, Hrvatska svojim potezima naprosto hrani ovdašnju protuhrvatsku retoriku. Samo se čeka povod da se “otvori duša” i kaže sve ono što se zapravo misli. Problem je što se svih ovih 20-ak godina dobrosusjedska politika između dviju zemalja obostrano vodila s figom u džepu - dodaje Milošević.

Doduše, Koraću je ovo tek ubogi verbalni rat koji ne vodi u pravi rat jer mu se čini da javnosti u Hrvatskoj i Srbiji nisu nasjele na tu priču kao u 90-ima. - Nije se smanjio broj Srba koji ljetuju u Hrvatskoj. Znači da se nisu uhvatili na “ustašku priču”. Broj incidenata prema njima na Jadranu je više nego zanemariv, što pokazuje da se ni u Hrvatskoj ne pridaje veća pažnja “srpskoj opasnosti” i ovdašnjoj antihrvatskoj retorici. No, ako ovo potraje, sumnjam da se neće podleći atmosferi - zabrinut je Korać.

Razina političke neodgovornosti u obje je države opasna. Ako Hrvatska bude prikovana za ustaštvo, a Srbija za četništvo, u međusobnim percepcijama, onda će svaka politika popravljanja odnosa biti eksces. I u tom slučaju, smatra Milošević, to nas priprema samo za neki budući rat. Za Filipa Davida smo stalno na rubu. I oba naša naroda, zemlje, a pogotovo političke elite deklariraju jasnu nedoraslost i nezrelost. Već su 25 godina u nekom stalnom ili neokončanom sukobu koji pokazuje da se svih ovih godina na istoj špranci mogu neprestano podizati tenzije. I to prolazi, nastavlja David.

- Naše su elite za svoje potrebe iznjedrile mrzilačke narode koji prihvaćaju političare koji samo raspiruju. Oni svoju mržnju projiciraju ne samo prema susjedima, nego unutar vlastitog društva i prema svim manjinama: od političkih do etničkih, kulturnih i seksualnih. Stvorena su društva koja “reagiraju” samo na obrani vlastitog ognjišta, pričama o stalnoj ugroženosti, na formuli “uvijek su nam krivi drugi”. Problem je što smo u posljednjih 20-30 godina stvorili “ubilački identitet”. Naime, etnički identitet proglasili smo glavnim i polaznim, a shodno tome, u ime njega je dopušteno sve: lagati, pljačkati, ubijati. Mi smo satkani od mnogih manjinskih odrednica, ali dok nas uvjeravaju da smo samo Hrvati ili Srbi, dotad će se odnosi naših zemalja i naroda mjeriti kroz snajperski okular - komentira David.

Politički motivi

Za Koraća je bizarna špijunska afera politički motivirana. - Nije uopće bitno je li Čolović špijun ili nije, poslužio je kao dodatni dokaz da je Hrvatska neprijateljska država. Ali, zabrinjavajuće je kada najtiražniji tabloid Hrvatsku ne zove nikako drugačije nego “ustaškom”, a zna se da je vezan uz vlast, da je pod njihovom kontrolom. Kada bi htjela, vlast bi to mogla utišati preko noći, ali takvu retoriku u najmanju ruku tolerira - napominje Korać.

Filip David smatra da je problem slojevit jer trenutačna medijska i politička antihrvatska histerija nije uperena samo na Hrvatsku, nego i na unutarnja razračunavanja. - Svaka kritika vlasti je izdaja! Sad je, nakon špijunske afere, otvoren lov na hrvatske špijune. Nakon špijuna na red dolaze strani plaćenici, domaći izdajnici, a onda kreće obračun s neistomišljenicima. To se sada događa u tiražnim tabloidima koje, iako su opskurni, kontrolira vlast. To služi kako bi se pojačao antihrvatski naboj i upozorilo na “budnost” kod kuće - kaže David.

Urednik pogromaškog Informera, Dragan Vučićević, intimus je Aleksandra Vučića. Taj list već otvara sezonu lova na špijune, koju otvoreno provodi pušten s lanca Vojislav Šešelj. Tako Informerove naslovnice Natašu Kandić, predsjednicu Fonda za humanitarno pravo, Sonju Biserko iz Srpskog helsinškog odbora iJelenu Milić iz Centra za euroatlantske studije proglašavaju hrvatskim špijunkama i izdajnicama te ih vrijeđaju najopskurnijim rječnikom. “Putin protjerao 100 NVO-a i proglasio ih opasnim špijunima, što nas u Srbiji sprečava da uradimo to isto!?” shizofreničan je naslov u Informeru.

Isti taj list donosi i priču, koja se nije baš “primila”, kako Hrvatska priprema “Oluju 2”, odnosno agresiju na Republiku Srpsku, što su, navodno, otkrili ruski obavještajni izvori. - Iako se od toga ogradio i ruski ambasador u Beogradu, time se postižu dva cilja: Hrvatska i Zapad se prokazuju kao opasnost za Srbiju, a Rusi su, pak, dobronamjerni prijatelji koji priskaču u pomoć - objašnjava Korać. - Što se tiče te proeuropske politike, zanimljivo je da su Vučić i njegovi ljudi, koji su bili upregnuti u miloševićevsku politiku, sada za eurointegracije kao strateški cilj bez alternative, ali mediji, za koje se zna da su pod njihovom kontrolom, ne samo da su antieuropski nastrojeni, nego su puni mržnje i sumnje prema EU te su otvoreno proputinovski - napominje David.

Premijer Vučić plaća cijenu svoje nominalno proeuropske politike stalno šaljući poruku svom biračkom tijelu da je i dalje nacionalist, kaže Korać. Hrvatska je jako zgodna za to, antihrvatski stav ga legitimira kao “patriota” u očima srpskih nacionalista. Antihrvat je najbolji Srbin i obratno, kaže Korać sa smiješkom. - Ne ekskulpiram u tome ni hrvatsku stranu - ističe Korać. Hrvatsko bildanje mišića na Srbiji i stavljanje “srpske opasnosti” u prvi plan pokazuje da ni ona svojoj javnosti ne može pružiti odgovore i rješenja za osnovna životna pitanja, dodaje Korać.

Kontinuitet NDH

David smatra kako Vučić ovom retorikom kao da namiguje biračkom tijelu - ne brinite, znamo mi na koju ćemo stranu. A najapsurdnije u toj priči, nastavlja Korać, jest da se Hrvatska uzima kao paradigma odnosa Zapada prema Srbiji. Poruka je: “Eto, vidite što Zapad o nama misli. Tamo se povampirio ustašluk, a oni im popuštaju i ne kažnjavaju. Je li to ideal kojemu težimo?” To je signal koji se može iščitati iz svega ovoga, bez da oslobađam Hrvatsku od njezina dijela krivnje za loše odnose. Ali, Hrvatska postaje paradigma tog zapadnog, katoličkog svijeta koji “nam ne želi dobro” - analizira Korać.

Problem je, kaže Milošević, što se želi napraviti kontinuitet “NDH”, odnosno da Hrvatska nije ništa drugo nego njezin nastavak, a onda se, naravno, politika i rat 90-ih mogu opravdati jer je “današnje hrvatsko ponašanje” samo potvrda te teze. - To je ozbiljan problem koji uvjerava ovdašnje ljude da su Hrvati “genetski” antisrpski neprijatelji i mrzitelji - nastavlja Srđan Milošević. On problem vidi i u činjenici da su ljudi koji su danas u vrhu srpske vlasti - Vučić, Nikolić, Vulin i Dačić- bili dio Miloševićeva ratnog stroja.

Korać naglašava kako u svemu ima i njihova popravljanja vlastite nelagodne prošlosti iz ratova jer a posteriori pravdaju svoj politički angažman iz 90-ih, a o čemu ništa ne govore. - Nisu se od toga ogradili, nego se ponašaju kao da toga nije bilo. Prikazivanjem Hrvatske kao ustaške šalje se poruka: Mi smo 90-ih bili u pravu, istina je konačno izašla na vidjelo - ističe David. - Meni se čini da je agenda ako Hrvatska ima kontinuitet ustaštva, onda su 90-e tek nastavak borbe protiv NDH. To je ideja koja se može prepoznati. I to nije opasno samo za te bilateralne odnose, koji se mogu i smiriti da Hrvatska i Srbija nemaju obostrano loše i bolno povijesno iskustvo - kaže Milošević.

Povijesni teret

Kao velik problem ističe kako sadašnja politička elita smatra da je tadašnji odnos prema Hrvatskoj bio posve u redu. To je najveća kočnica u međusobnim odnosima, smatra Milošević. - Političke poruke koje idu za tim da promoviraju ili rehabilitiraju ili ublaže ideologiju zločina, ma koliko ih vi zamatali u patriotizam, ne mogu biti osnova funkcioniranja jednog društva, a kamoli politika pomirbe dvaju naroda koji imaju uzajamni povijesni teret, dok se neke zajedničke pozitivne ili prihvatljive stvari zanemaruju, prešućuju ili prikazuju da ih nije bilo - naglašava Milošević.

- Politika “Velike Srbije” doživjela je ratni poraz koji se ovdje ne samo ne prihvaća, nego se stalno pronalaze načini da se sve to opravda te da se odgovornost za rat podijeli i izjednači. Svatko od sudionika, naravno, snosi svoj dio odgovornosti - kaže Milošević, ali napominje kako zločine treba osuditi, bez obzira na počinitelje. Primarnu odgovornost snosi ona strana koja je cijelu tu ratnu mašineriju pokrenula, a to se ne samo ne priznaje, nego se želi i rehabilitirati. No, nit koja je pokrenula i dovela do toga nalazi se u beogradskim krugovima, i to je ono što trebamo odraditi bez ikakvih relativizacija i ublažavanja. - Srbija bježi od suočavanja s tim da je to bilo u osnovi pogrešno i u konačnici pogubno za same Srbe. Ne želi suočavanje s pogrešnošću te ideje - ističe Milošević.

Rehabilitacija Draže Mihailovića, koketiranje s opravdavanjem Nedića, a sada i Slobodana Miloševića zapravo delegitimiraju ukazivanje na ono što radi Hrvatska u svojim revizionističkim povijesnim pokušajima.

U Srbiji, ističe Korać, nema odnosa prema ratnim ciljevima i politici iz 90-ih na toj općenacionalnoj razini jer se, na žalost, pričati o tome smatra ili izdajom ili podilaženjem Hrvatima, Bošnjacima i Albancima koji su počinili zločine protiv Srba, pa bi se priznavanjem štetnosti Miloševićeve politike, misle oni, opravdalo zločine protiv Srba.

Prema mišljenju Srđana Miloševića, poruke da su samo desnice, i hrvatska i srpska, “nacionalno svjesne” i sposobne riješiti međusobne probleme jako je diskutabilna, ali to je teza koja ima prođu. - Ako društva nisu izašla iz nacionalizma, onda samo oni s nacionalističkom legitimacijom mogu učiniti nešto što nije nacionalistička agenda - kaže Milošević. - U tom bih slučaju obrnuo stvar jer to potvrđuje da su naša društva i dalje nakostriješeni nacionalisti u mjeri da su samo nacionalistima spremni tolerirati određene “nepopularne” postupke. Opasna je percepcija da samo nacionalisti mogu riješiti naše odnose te da su samo oni kvalificirani da nas mogu pomiriti, a to je onda prilično jadno i nisam siguran da je dugoročno iskreno. Hoće li oni naći “konsenzus” oko četnika, NDH, Miloševića, Jugoslavije i ostalih kamena spoticanja - pita se Milošević.

Filip David smatra da eventualna rehabilitacija Slobodana Miloševića određuje budućnost Srbije. - Šalje li poruku da je to bila ispravna politika, kojoj se treba vratiti - pita se David. Nema suočavanja, nema prihvaćanja realnosti i činjenica. Stvara se lažna povijest, fabriciraju se stvari. Tomislav Nikolić i dalje je četnički vojvoda, a on bi kao predsjednik ove države trebao o tome nešto reći jer je to nespojivo jedno s drugim - ističe David.

Arbitraža EU

Za Koraća traženje da EU arbitrira u našim verbalnim natezanjima te želja da pohvali ili pokudi jednu ili drugu stranu samo potvrđuje znak naše slabosti i nezrelosti. - Ako nam trebaju veći i jači da stanu na nečiju stranu kako bismo mi onda to arbitriranje predstavili našim javnostima kao “našu pobjedu”, time pokazujemo da nam treba tutor, “jači brat koji će navući uši onome tko nas kinji”. Bruxelles je tu mudriji jer se u ovakvim sukobima ne stavlja na nečiju stranu. Busaju se u prsa, a zapravo i jedni i drugi žele dokazati Bruxellesu da su oni ti koji su poslušni i dobri. To je žalosno i poražavajuće za obje zemlje, a pogotovo za njihove nacionalizme. Time pokazujemo da se svodimo na dominione. Nemamo državnički kapacitet da samo demokratski rješavamo međusobne odnose, nego se skrivamo iza leđa jačega - zaključuje Korać.