U godinama nakon Drugog svjetskog rata, kada se počeo rasplamsavati Hladni rat, sastala se mjesna zajednica jednog sela u nekom dijelu tadašnje Jugoslavije da bi raspravili situaciju u svijetu. 

Zabrinuti mještani zaključili su da se situacija pogoršava „iz časa u čas“ i upozorili svjetske sile da se „ne igraju vatrom“. Kao tačku na „i“ zabrinutosti koja je u njihovim dušama rastuća, „zaprijetili“ su da će nastaviti pratiti situaciju i „poduzeti dalje potrebne korake“.

Ta, sada već dobrano zaboravljena urbana legenda desila se u Sarajevu na svoj način nakon sjednice Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), 30. avgusta 2016. godine. 

Ne zna se šta je čudnije u sjednici ovog tijela: to što je ono, po prvi puta u historiji svog postojanja najprije bilo otkazano, pa je onda pomjerano, pa se mijenjao nivo u kojem će PIC sjesti ili što je dugo očekivano zasijedanje imalo takav epilog. 

Istina, kada se sve sabere, epilog je još i dobar i nema ama baš nikakvog učinka. 

I taj je „učinak“ logičan iz najmanje dva razloga: da li odista imamo pravo očekivati od stranaca da se staraju o nama 20 godina nakon kraha agresije? U svijetu u kojem bijes terorizma kao pošast dovodi u pitanje postojanje svakog od nas, u kojem kao da se oživljava Hladni rat u kojem je život najjeftinija stvar na svijetu... očekivati opet neku intervenciju s neba uzaludan je posao, isto kao i prije 24 godine! 

Nadalje, da iza PIC-a stoji (nekoliko hiljada vojnika) NATO, on se ovim povodom ne bi ni sastajao. Povoda ne bi bilo. 

Ovako, PIC je uradio ono što je uradio...

A šta smo mi uradili? Umjesto ustrajne uzaludne nade da će nam neko riješiti problem, šta smo poduzeli da živimo bolje, da vlada više zakona, da nam se Olimpijci vrate bar s jednom medaljom s Igara, da su nam ceste bolje, bolnice sređenije...

Što prije shvatimo da nam država nije dužna, već mi njoj, da nam svijet ili Zapad neće pomoći, ako sami sebi nismo u stanju i/ili voljni pomoći, nema nam pomoći. 

Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, na jednom mediju bosanskih Srba jedan je gost iznio svoj najveći strah. On se može sublimirati u stavu da, ako Federacija bude ekonomski bolja, a ima sve pretpostavke da se to desi, ona će usisati RS. 

To se nije desilo.

Ako je Vaša reakcija, nakon čitanja ovog teksta – pa oni/drugi (ko god to bio) su krivi, šteta što ste izgubili vrijeme.

Piše: Sead Numanović