Dado Delić, biciklista i planinar iz Bosne i Hercegovine, krajem aprila krenuo je na 13.500 kilometara dug put biciklom od Tadžikistana do Japana, u okviru ličnog projekta "Biciklom kroz meridijane i paralele". 

Dado, poznatiji na Facebooku kao “The Rolling Drifter - Biciklom kroz meridijane i paralele”, ranije je već putovao biciklom do Maroka (2014. godine) i Uzbekistana (2015. godine). 

Ove godine sa svog putovanja Dado piše unikatne priče posvećene i inspirirane mirom, pomirenjem i važnosti suočavanja s vlastitim predrasudama i strahovima. Priče piše za USAID-ov projekt PRO-Budućnost, koji u BiH provodi “Catholic Relief Services” s partnerima, a “Dnevni avaz”, nakon što je u maju objavio Delićev putopis iz Tadžikistana, ovog puta ekskluzivno objavljuje i priču iz Indije.

Osim Tadžikistana i Indije, on na svom aktuelnom putu prolazi i kroz Kirgistan, Nepal, Mijanmar, Tajland, Kambodžu, Laos, Vijetnam, Kinu i, na koncu, Japan, na taj način završavajući ovaj projekt.

Osmijesi djevojčica nakon primljenih poklona govorili su više od riječi

U nastavku je Dadina priča iz jednog sirotišta u indijskom gradu Nju Delhi, u kojem je obradovao mališane koji, kako kaže, "imaju sreću" da su tu. U Indiji je, ako niste znali, zbog siromaštva napušteno oko 20 miliona djece. 

Ostavljena, odbjegla i zlostavljana djeca stanovnici su Centra za pomoć maloljetnim licima "Prayas". Svi su oni „slučajevi“, od kojih većina okreće glavu - a u Indiji čak ni ne okreće, jer bijeda i siromaštvo nisu puki ekscesi društva, nego prateća slika svakodnevice i života ove pulsirajuće zemlje. Jednu od rijetkih nada predstavljaju humanitarna udruženja poput “Prayasa”, čiji naziv u prijevodu i znači nastojanje - trud.

4.500 djece 

Biti gost kod Siddharte, mog novog druga s couchsurfinga, značilo je pustiti Indiju pod kožu. To je pak značilo otvoriti vrata crvu koji će rovati po površini osjećaja kojim se braniš od realnosti Indije i, dok ne prodre do najdubljih slojeva otvrdle empatije, ne staje sa razoružavanjem. Tako smo se osjećali George, John i ja, sva trojica Siddhartini gosti. 

Sezona monsuna i kiša, koja sapire osmijeh s lica, nas je dopratila do vrata centra. Nenajavljeni i pred kraj radnog vremena, bili smo iznenađenje za gospodina Vishwajeet Ghoshala, sekretara ovog udruženja i projekt-direktora. 

Slučajevi s kojima se susreću radnici Udruženja su veoma izazovni i zahtijevaju kooperaciju policije, socijalnih službi, zdravstva, i njih kao centra koji će na kraju preuzeti brigu o maloljetnom licu. Djeca koja su ostavljena, ona najmlađa, najčešće ne znaju ni jedan relevantan podatak, kao npr. dio Indije iz kojeg potječu, ime grada i sl., a koji bi mogao pomoći u potrazi za njihovim biološkim roditeljima. 

Najsiromašniji se odlučuju napustiti djecu, vrlo često nemaju vlastiti dom, što dodatno onemogućava povezivanje djece i porodica. Na ulicama Indije živi oko dvadeset miliona siročadi. Studije su pokazale da se u samo 0,3 posto slučajeva radi o djeci čiji su roditelji umrli, dok su sva ostala napuštena.

Krug dobročinstva 

Djeca koja su nas prva dočekala su djevojčice koje su se igrale lastiša u dvorištu centra. Iza visoke ograde, koja ih dijeli od bučne ulice, žive novi život i nadu koja im je data. Te djevojčice su u grupi od 4.500 djece o kojoj “Prayas” skrbi u Nju Delhiju. Slobodno se može reći da su one sretnice od miliona onih napuštenih koje nisu dobile ovu šansu.

Ova organizacija im pruža osnovno, kako bi se ponovo osjećala kao djeca. Kao tutori i mentori, koji najbolje shvataju izazove kroz koje ova djeca prolaze, rade i njihova starija braća i sestre po sudbini. Na taj način krug dobročinstva se zatvara i svako na svoj način doprinosi da zajednica radi što svrsishodnije. Kroz različite programe obuke i osposobljavanja djeca će naučiti različite vještine koje će im, nakon punoljetstva, pomoći u pronalasku posla.

 Pitam se zašto kući ovakvo nešto ne činim češće

Sama organizacija je sponzorirana od internacionalnih i državnih struktura koje se bave problematikom maloljetnih osoba, ali i novcem od donacija korporacija iz privatnog sektora. 

Upitna budućnost 

Pored čistog suosjećanja, htjeli smo i mi da na neki način pomognemo. Barem četvrtinu jednog dana u njihovim životima da budemo odgovorni za osmijehe koje smo prouzrokovali. U obližnjem marketu kupili smo slatkiše i sokove te se vratili s „plijenom“ u centar. Iako želeći da ostavimo kupljeno na stolu, na insistiranje uposlenika, uradili smo to u ceremonijalnom stilu. Iskusni u ovim stvarima, znali su kakve će reakcije izazvati kod nas.

U dugačkom redu koji se pružao čak na hodnik i van vrata biblioteke na trećem spratu čekale su stidljivo na naš znak rukom. Jedna po jedna, djevojčice su uzimale svoj paketić i zahvaljivale rukama stisnutim na prsima, a na pragu vrata hvatale trk kao vjetrom nošene. Osjećaj je bio nevjerovatan. Toliki osmijesi, energija i osjećaj zadovoljstva učinjenim. Pitam se zašto kući ovakvo nešto ne činim češće? Osjećaj je neuporediv s bilo čim.

Sutradan smo pazarili i bojanke, dječije enciklopedije i slikovnice za učenje engleskog. Htjeli smo ostaviti nešto trajno i nešto što će im pomoći u upitnoj budućnosti.