Kakva je razlika između dodikov(sk)ih (the big shit) referenduma, dačićev(sk)ih (the big shit) pokroviteljskih zahtijeva da se istraži paljevina srpske crkve (mislio sam da su crkve pravoslavne i katoličke), združene (the big shit) protuterorističke vježbe policije Srbije i RS-a "Drina 2016" održane na graničnom prijelazu kod Loznice, u prisustvu najvših dužnosnika Srbije i RS-a, čovićev(sk)ih (the big shit) insistiranja na konstitutivnosti sva tri naroda u BiH, a naročito Hrvata, ljubičev(sk)ih (the big shit) hercegbosnanja i, na kraju, ali i na početku, milanovićev(sk)ih the biggest shits.. da ih ne pobrajam?

Nikakva, a ako ipak postoji, onda je zanemarljivo mala.

Ustavna reforma

Sva ona ishode, jesu i vode ka pokušaju preuređivanja Bosne (i Hercegovine) po načelima "pune ravnopravnosti sva tri konstitutivna naroda te građana" za što je "nužna ustavna reforma koja će se temeljiti na načelima federalizma(?!), decentralizacije, supsidijarnosti i legitimnog predstavljanja (?!), nisu ni nova, ni neočekivana, a ni inovativna samo što su se ovaj put, nekako, pojavila odjednom, u reduciranom, zbijenom vremenu i gotovo kao u koordinaciji.

Puno je izgovorenih riječi, svakakvih, brzih, hitnih, sa lica mjesta, naknadnih, nakaradnih najviše kontradiktornih...

Malo je pokazatelja i činjenica, a najmanje dokaza šta je, ustvari, u pitanju. Previše je kalkulacija i pretpostavki, a definitivno previše onih (ne mogu se nazvati ljudima) koji se ovom haosu - kojemu su i sami kumovali, kojemu izravno ili neizravno doprinose - neizmjerno raduju. Puno je neodgovorenih pitanja...

Sve to zbunjuje, ostavlja bez teksta, nagoni na plač i izaziva strah kojeg nije moguće suzbiti nijednom pozitivnom misli. Najgore od svega je što je taj osjećaj bespomoćnosti izazvao drugi, pogubniji, osjećaj konzumerističke pomirenosti, potrošačke ravnodušnosti, nespremnosti na reagiranje, makar i mentalno, otrovne nezainteresiranosti.

Zaštita otetog

A o čemu se, zapravo, radi.

O zaštiti otetog, opljačkanog, pokradenog, privatiziranog, namaknutog, snađenog i, dakako, na izborima izborenog. Ozbiljni poznavaoci historijskih i finansijskih tokova kažu da će ovaj proces koji oni nazivaju borbom, biti žešći, beskompromisniji i beskrupulozniji od prethodnog procesa (i borbe) za sticanje i namicanje.

Od one slavne i zloglasne opisne usporedne kvalifikacije dva sukcesivna režima u kojima se, respektivno, u prvom "moglo svugdje leći ali se nije smjelo svašta reći", a u drugom "smije svašta reći ali se ne smije svugdje leći" u praksi gotovo da ništa nije ostalo.

Da pojednostavim, možda su se vremena promijenila, drugačiji su metodi, načini, pristupi, ali sistem je isti.

Strah... od gubitka... položaja... privilegija... para... posla... batina... porodice... života...strah i nemoć.

Drugim riječima, kako je novo zveckanje oružjem, noćno puškaranje po povratničkim mjestima i otvoreno najavljivanje da će se oni "braniti svim sredstvima koja ništa ne isključuju", ustvari, jedini pouzdan i učinkovit način da se sve ovo do sada zaboravi i počne ispočetka, kleptomanska bratija dosjetila se vraga i iznašla način kako da narodi budu zadovoljni:

"Pusti kraju... nek' nose šta su uzeli. Samo nek' se ne puca!" Dva bez duše, treći bez glave! – krilatica koja se šaputala poslije rata '45.

Bar tako su mi pričali stariji koji su preživjeli ta vremena. Za neupućene pojašnjenje da je to značilo da je bilo dovoljno da dva bezdušnika lažno posvjedoče da je dotična osoba izdajnik, saradnik okupatora, ratni profiter ili šta treba, pa da mu se presudi po kratkom postupku.

Kad se strasti malo smire i zatomi se želja da se tim "ljudima" kaže što ih spada, i kad se te ljude sagleda kao homo sapiense, a ne homo politicuse jer tu su, doista, mali političari velikih politika; zavađeni, suprostavljeni čak neprijateljski nastrojeni politički, nacionalni, lideri koji su privatno dobri, čak odlični prijatelji – teško se oteti dojmu da se, ustvari radi o neostvarenim premalim ljudima sa prevelikim željama, malim majstorima u velikim kuhinjama koji glume da se snalaze i da znaju šta rade, ljudima koji, da nisu političari i "lideri" ne bi bili ništa relativno uspješni drumski razbojnici, pljačkaši i vucibatine, seoske konjokradice i kokošari, koji su radili za jednog gazdu... "najgori od sve djece“ koja glume da su ono što nisu, govore, dižu obrvu i upozoravajući prst, oni koji funkcioniraju na posuđenom autoritetu, svoj autoritet utvrđujući tuđim, krijući se iza nekoga ili nečega, čovjeka, opskurne skupine, ideje, ideologije, nacije, patriotizma, gazde...

Brzo zaboravljaju

Treba biti silno licemjeran, iznimno dobrog stomaka ili krajnje neosjetljiv pa sve to izdržati bez reakcije ali tješi što će, srećom, već polovinom oktobra, bit će kao da se ništa nije dogodilo: "šta ono bi?" i "ko nas zavadi?" i da je sve ovo, ustvari, tek zrcaljenje nekoga bez stvarnog lica, nekoga tko luta svojim neumom i to pokušava proda(va)ti kao patriotizam.

Kad neki događaj, mali ili veliki, naprimjer, kad u nekoj sapunici omiljeni neprijatelji, svi koje smo voljeli da mrzimo preko noći postanu saradnici, da ne kažem partneri, sve se izvrne naglavačke.

Prvi se, naravno kako je i red, jave oni sa naodvratnijom rečenicom u historiji ljudskog govora: "Jesam li vam rekao!?"

Za njima slijede oni sa: "Ja sam oduvijek govorio da je to jedino rješenje!", potom oni sa: "Ko god progovori protiv (toga) on je neprijatelj i dušmanin!" i na kraju se (po)jave intervjui onih koji su se najsvetijom zakletvom koje su se mogli sjetiti zakleli da nikada neće dati intervju sa teškim rečenicama poput: "Proklet bio ko god kaže bilo šta (suprotno onome što ja sad kažem)!"

Umalo da zaboravim one koji će sve to "s pika" proglasiti historijskim!

Svi skupa i pojedinačno računajući na genetski poremećaj Bošnjaka da sporo pamte i brzo zaboravljaju. Blijedo, razvodnjeno i patetično reagiranje svodi se na... ne svodi se ni na šta.

Čiji je onda, shit, the biggest?

Što bi rekli Jinxi (parafrazirano): dobro znam na čemu sam ja ali, ne mogu razabrati, na čemu smo mi?