A može i obrnuto: Američki potpredsjednik Džo Bajden (Joe Biden) ne može bez turskog predsjednika Erdoana (Recep Tayip Erdogan), jer Amerika ne može bez Turske.

Bez obzira na razmirice, to je jedan dugovječni brak iz interesa. A flertovi, poput kočopernog Erdoanovog izleta u Rusiju, na noge Vladimiru Putinu, samo su ubrzali kalkulus ko gubi, a ko dobiva, pa je taj brak ne samo opet dobio šansu da preživi već i ojača; ne iz ljubavi, već iz interesa.

Zona interesa

Bajdenova posjeta Ankari, nakon posjete Beogradu, inače još jednoj zoni ruskog interesa, bila je posve drugačija od vašarskog balkanskog dodvoravanja Amerikancima. Nismo u tome zaostali (medijski) ni mi u Sarajevu, koje je američki potpredsjednik ovaj put zaobišao. U turskoj prijestonici Bajdena su dočekali bez crvenog tepiha - samo dvojica ambasadora - onaj turski u Vašingtonu i američki u Ankari, ali će zato rezultati, sigurno, nadmašiti protokol.

Nakon što je u turskom parlamentu izrekao kako su izvođači neuspjelog vojnog udara - teroristi, američki potpredsjednik je u jednoj od bezbrojnih odaja turske predsjedničke palače, iza zatvorenih vrata, razgovarao sa šefom turske države čak 150 minuta.

Dva i po sata razgovarao je Bajden s Erdoanom, tajno, da bi ponudio javno izvinjenje što se predstavnici službenog Vašingtona nisu prije obreli u Ankari - da ponude svoju solidarnost s demokratski izabranim vlastima. Bajden je kazao kako želi uvjeriti sve Turke da mu je “veoma, veoma žao” zbog puča i žrtava.

Rekao je i da Amerika nije znala da se vojni udar sprema. To se odmah pretvorilo u novinske naslove skoro unisono provladine turske štampe, koji su koliko do jučer Amerikance optuživali za to. Nema, ipak, dileme da SAD, kako je to naglasio Bajden, stoje uz svoju značajnu saveznicu Tursku.

Bajden i Erdoan: Zasigurno historijska posjeta  

Potom je uvjerljivo nagovijestio kako će Obamina administracija razmotriti da Fetulah Gulen, kojeg Erdoanove vlasti okrivljuju da stoji iza puča od 15. jula, bude izručen Turskoj, ukoliko se utvrde neoborivi dokazi o njegovoj navodnoj umiješanosti u taj vojni udar i ljudska stradanja zbog toga.

Naravno, važan je bio odabir riječi, u duhu one klasične sintagme “I vuk sit i ovce na broju”, kojom su Amerikanci Gulenovu sudbinu vezali uz pravo, a ne samo uz politiku.

Uostalom, i Gulenu su, kao i mnogim drugima ovdje, pružili utočište od političkih progona, jer na posljetku - ovo je Amerika, a ne Afrika. O njemu će, rekao je potpredsjednik, u krajnjoj liniji odlučivati američki federalni sudovi, a ne političari.

- Mi imamo više advokata koji rade na ovom nego na bilo kom drugom slučaju ekstradicije u skorijoj historiji - ustvrdio je Bajden, insistirajući i dalje na pravu.

Dok je obilazio ruševine u turskom parlamentu, Bajden je, kako su to prenijele novinske agencije, ipak populistički dodao: “Voljeli bismo da je Gulen bio u nekoj drugoj zemlji, ne u SAD”.

Eh, sad, je li to samo jedan od znanih Bajdenovih gafova ili dio smišljene američke diplomatske ofanzive, i jesu li Amerikanci spremni platiti možda najvišu cijenu, oglušujući se o svoje vrijednosne principe, sve da bi Tursku sačuvali u svom strateškom sazviježđu, doista ostaje da se vidi. Ko će čemu biti paravan, pravo politici ili politika pravu, dilema je koja će se morati razriješiti u ovoj epizodi političkog realma.

Dok je trajala Bajdenova posjeta Ankari, u Vašingtonu je u prvi plan izbačena, očito, ne samo kurtoazna rečenica kako je potpredsjednikova posjeta “ogromna potvrda važnosti kojom mi gledamo na Tursku, ne samo kao na saveznika u NATO-u već i borbi protiv ISIL-a”.

Izgovorila ju je portparol američkog ministarstva vanjskih poslova Elizabet Trudo (Elizabeth Trudeau), upravo u trenucima dok je turska vojna mašina izvodila do sada najžešću akciju protiv terorista na sjeveru Sirije, i to ne samo uz američku retoričku pomoć već uz koordiniranu potporu američkog ratnog zrakoplovstva.

Džentlmenska diplomatija

Očekivano, tu je operaciju Bajden u Ankari strateški akcentirao, ali su zato u Moskvi, odmah sumnjičavo sve stavili pod lupu. Tako je, tek nepune dvije sedmice nakon randevua Putina i Erdoana, Kremlj izrazio podozrenje da će ova turska vojna intervencija “doprinijeti” bržem završetku sirijskog petogodišnjeg rata.

Iako se još ne može reći da je u iznenadnoj romansi Ankare i Moskve “pukla tikva”, Bajdenov dolazak u Tursku uzdrmao je započeto rusko-tursko pomirenje.

Rusi Turcima ne vjeruju, a ne vjeruju ni Turci Rusima. Još poslije Erdoanovog puta u Sankt Peterburg ovdje, u Njujorku, procurilo je kako je na jednom zatvorenom sastanku u Vijeću sigurnosti UN-a ruski ambasador Vitalij Čurkin opet uveliko kritizirao Tursku. On kaže da Ankara nastavlja biti “glavni snabdjevač” sirijske opozicije i oružjem, propuštajući među njih i ljude koje Rusi smatraju teroristima.

Ankara se još s Moskvom nije složila ni o sudbini sirijskog vlastodršca Bašara el-Asada, a o bolnom “kurdskom pitanju” ima razmimoilaženja i s Amerikancima. No, vidjelo se kako Erdoanu, čak i uz pokazivanu “ljutnju” prema Amerikancima, nekako prirodno, više imponira Bajdenovo nego Putinovo društvo.

Ne treba zaboraviti kako je i Erdoanova “Nova Turska” tekovina moderne Ataturkove demokratske republike, ali i zaštitničkog djelovanja američke “Trumanove doktrine”, koja je još “na snazi” - od Bosfora i Dardanela do Eufrata i šire.

Ne može to zamijeniti nikakva “Putinova doktrina”, jer je naprosto nema; Putinov je prioritet da se otarasi jarma sankcija i sačuva Ukrajinu i Balkan od NATO-a. Postoji samo Staljinova ili Lenjinova stara ekspanzionistička “komunistička” doktrina, koju je vrijeme odavno pregazilo i koja je anahrona za Erdoana, pa čak i za njegovu sve slabiju prolijevu opoziciju.

Bajdenova posjeta Ankari bila je historijska, jer je te činjenice ekspresno reafirmirala u trenutku kad je krenula opasno drugačija propaganda. Ko kaže da taktički džentlmenski dogovor nije ujedno najbolja strategija.