Da je država državom i policija policijom, u danu kada su u Zvorniku, zbog ubistva dvadesetomjesečnog dječaka Lazara Rebića, uhapšene njegove ubice, uhapsili bi i odgovorne u zvorničkom Centru za socijalni rad koji su ovog dječaka skupa s njegovim mlađim bratom povjerili na čuvanje takvim osobama.

U vrijeme kada se u državi kakva je BiH zna skoro šta ko i u koje vrijeme večera, moralo se znati da je porodica kojoj su ova djeca data na čuvanje, pristojnim rječnikom rečeno sumnjiva, i to po svim mogućim mjerilima koja se prilikom odlučivanja o davanju ostavljene djece na brigu trećim licima primjenjuju. 

Je li moguće da socijalni radnik iz Zvornika, prije nego što je potpisao revers po kojem Stankićima ustupa dvoje djece, još u pelenama, nije ušao u njihovu kuću, vidio uvjete u kojima djeca trebaju da žive te se uvjerio u mentalno stanje ljudi s kojima treba da žive? Istina je da nije, jer da jeste, Lazar Rebić bi danas bio živ. 

Naravno, niko ne može tražiti da Centar za socijalni rad bilo gdje u BiH, pa i u Zvorniku, djeci koju napuste roditelji osigura hotelski smještaj, ali kuća u kojoj je ubijeni dječak živio i u kojoj još živi njegov osmomjesečni brat sve je samo ne mjesto gdje mogu biti odgajana, čuvana i sačuvana tako mala djeca. 

Koliko će Mijat Stankić i njegova nevjenčana supruga Fata Durak odležati u zatvoru zbog ubistva dvadesetomjesečnog Lazara nebitno je spram nepoznanice koliko se još djece, sudbine slične ovom dječaku, nalazi u rukama monstruma u BiH i to uz blagoslov onih koji su plaćeni da strogo vode računa gdje i kome takvu djecu povjeravaju.