BIH

Tuka je istinski šampion

Ema Maslo, izvještač "Dnevnog avaza" s Olimpijskih igara

Ema MASLO

21.8.2016

SUBOTA, 13. avgust

Bolna noć

Upeklo je avgustovsko sunce u Rio de Žaneiru, nakon nekoliko kišnih, tmurnih dana, uobičajenih za ovo godišnje doba u Latinskoj Americi, a ja se, baš u ovakvim sunčanim jutrima kada nemam nekih neodgodivih obaveza često sjetim djetinjstva. Zapravo, jedno od mojih najranijih sjećanja je kada sam imala približno pet godina. Sjedim u tetkinom krilu i ona me pita šta želim da budem kada odrastem. Odgovorila sam joj novinar.
 
Nekoliko godina kasnije znala sam da želim biti sportski novinar i imala samo jedan san - da izvještavam s Olimpijskih igara... Budim se i kroz prozor gledam obrise Rija i misao o prošlosti i slika djevojčice koja čezne da bude novinar na Olimpijskim igrama je uvijek življa od onoga što gledamo sad, tog trenutka, širom otvorenih očiju. 

Možda jer je ovaj dan specifičan, težak, nabijen emocijama. U polufinalu Olimpijade nastupit će Amel Tuka, najveća uzdanica bh. tima za prvu, historijsku medalju. U razgovoru s predstavnicima bh. tima, njegovim trenerima, osjetila sam isti taj naboj, posebnu energiju koja nas je nosila kroz cijeli dan. 

Od Olimpijskog sela, odakle je kretao bus ka stadionu, vozili smo se 60-tak minuta. Zastave, emocije, laptop, fotoaparat, sve je tu, spremno za start utrke koja je u 22.10 sati po lokalnom vremenu.

Nakon oduševljenja Olimpijskim stadionom, koji je domaćin „kraljice sportova“, slijedi šok. Internetska veza je očajna, što je grozna spoznaja znajući da je u BiH tri sata poslije ponoći i da ljudi u redakciji čekaju da im pošaljem fotografiju sa stadiona...

Start utrke. Prebrzi su, niko ne diše tih minutu i 40 i nešto sekundi... I onda su nade i želje bh. tima ugašene njegovim četvrtim mjestom u kvalifikacijama u polufinalu. Ipak, Amelu je najteže, vidi se to po njegovom izrazu lica, pokretima tijela... Mukla tišina i tužna lica, poneka suza učinili su specifičnim odlazak sa stadiona na kojem je u tom trenutku više desetina hiljada navijača bodrilo svoje heroje.

NEDJELJA, 14. avgust

Uživanje na Kopakabani 

I sljedeće jutro isti osjećaj plus pojačan pritiskom kako uzeti izjavu od momka koji se toliko trudio da prođe u finale i u tome nije uspio. Ali, Tuka je pokazao da je veliki profesionalac.

Nakon utrke s vremenom zbog petosatne razlike, tekstovi su poslani, a ja odlazim na maratonsku utrku Lusije Kimani (Lucia). Opet gužva i vožnja autobusom u kojem vozač najmanje deset puta prođe kroz crveno, kao da semafor i ne postoji. Iako su tek prijepodnevni sati, upeklo je sunce. Svima nam je u glavi Lusija jer valja po žezi i sparini istrčati 42 kilometra. Maratonci su tri puta obišli stazu koja se nalazi u blizini Kopakabane, tako da smo mi, novinari i navijači, mogli uživati u ljepotama čuvene plaže i plavog okeana. Lusija je na kraju završila na 116. mjestu.

Nakon utrke i izjava za medije koje su ovaj put tekle glatko, bez propusta u organizaciji, odmah je uslijedio povratak u stan jer od početka Igara kruže razne priče o lopovima, ubicama, silovateljima koji su presreli neke od olimpijaca i turista. 

Ostatak dana, u kojem i dalje dominiraju emocije vezane za Tukin nastup i čitanje medijskih izvještaja, provodim razmišljajući o suprugu Nijazu i sinu Arminu, kojem će u septembru biti šest godina. Najtužniji osjećaj je biti razdvojen od ljudi koje voliš najviše na svijetu.

PONEDJELJAK, 15. avgust

Doručak s Tukom

Srela sam Tuku i doručkovala sam s njim u restoranu u Olimpijskom selu. Ovog mladića krasi pozitivna energija i samopouzdanje. Kaže da je tužan zbog utrke, ali zna da su dobri rezultati i uspjeh tek pred njim. Nije me mogao više usrećiti nakon tih riječi i spoznaje da pred vama sjedi istinski šampion, ma kakvu god karijeru na kraju bude imao.

Nakon toga, uslijedila je standardna novinarska sluđenost i hodanje među olimpijcima u potrazi za dobrom pričom. Velika sportska imena učestvuju na ovim igrama, no među onima koji se najčešće viđaju i „muvaju“ po Selu su oni koji još nisu napravili neke velike karijere. Odlazim do medijacentra, a na spisku pres- konferencija za taj dan indonezijski stonoteniseri i jedriličari iz Maroka. 

Akreditirala sam se za košarkašku utakmicu između Srbije i Kine, a u prvim redovima poznate face: Vlade Divac, Dejan Tomašević, Vanja Udovičić... Bodre Srbiju, a pauzu na poluvremenu iskoristila sam za intervju s legendarnim Divcem. Zbog toga su Olimpijske igre specifične. Vjerovatno bih, da sam išla regularnim putem, portparola na ovaj intervju čekala nekoliko mjeseci i vjerovatno ga, naposljetku, ne bih dobila, a ovako sretneš košarkašku ikonu, predstaviš se, postaviš pitanje i slušaš njegov odgovor.
Galeriju likova koja ispunjavaju tribine nemoguće je opisati ni nabrojati, ali recimo da od navijača, osim domaćih, prednjače Argentinci, Čileanci i Kinezi.

UTORAK, 16. avgust

Izlazak iz opasanih zidina 

U Riju nema drugih novinara iz BiH tako da je moj socijalni život ravan katastrofi pored sportista čiji dan, u najkraćem, izgleda trening, jelo, spavanje, trening, jelo spavanje. Zbog toga pokoju riječ u prolazu razmijenim s novinarima iz drugih zemalja, najčešće iz regiona. Tako sam saznala da su iz Srbije u Rio doputovala 24 novinara iz više od deset redakcija, plus 25 ljudi sa RTS-a, koji direktno prenosi dešavanje sa OI.

Od početka Igara, 5. avgusta, danas sam prvi put izašla van prostora predviđenog za boravak novinara i sporista. Krenula sam autobusom samo jednu stanicu, ali dovoljno da osjetim impuls tog dijela grada.

U Selu koje je opasano zidovima, čuvano specijalcima i nadzirano najmodernijom tehnologijom, borave državne reprezentacije.
Tek je neznatno lošije povlaštenim domaćinima iz više srednje klase, koji također borave zaštićeni oružjem i rampama u blizini Sela u naselju Bara, tako da je vožnja autobusom od jedne stanice sasvim sigurna.

SRIJEDA, 17, avgust

Profesionalizam Sandre Perković

Na TV-u sam sinoć gledala hrvatsku heroinu Sandru Perković kako je u Riju odbranila zlato osvojeno u bacanju diska u Londonu 2012., a jutro poslije sam ispred sebe u Olimpijskom selu ugledala baš nju. Mahinalno sam je zovnula, ona se zaustavila, a nakon upoznavanja čestitala sam joj na medalji zamolivši je za izjavu. 

Nasmijala se i rekla je da sad traži „ove svoje“ i da će se ubrzo vratiti do mene. Gledajući je kako odlazi, pomislila sam da me je profesionalno „otresla“, no samim tim je iznenađenje bilo veće nakon što se poslije pet minuta vratila do mene i rekla: „Hajde, pucaj s pitanjima“. 

Malobrojna bh. delegacija završila je svoje nastupe, izuzev bacača kugle Mesuda Pezera, Kemala Mešića i Hamze Alića. S njima sam otišla u teretanu kako bih mogla napraviti nekoliko fotografija. No, iako nema naših, daleko od toga da uzbuđenja manjka naročito kada ste akreditirani za regionalni košarkaški okršaj između Srbije i Hrvatske i sve to posmatrate nekoliko metara od parketa. Zanimljive su i bile izjave za medije u kojima su Srbi likovali, a Hrvati napadali sudiju zbog poraza.

ČETVRTAK, 18. avgust

Boltova igra

Nažalost, bh. bacači kugle nisu imali nastup kakav su očekivali i ostali su bez finala na OI, čime je BiH i definitivno završila učešće u Riju. No, ono što je cijeli svijet očekivao ovog dana je nastup Useina Bolta (Usain) u utrci na 200 metara.

Plašiš se da trepneš jer Boltova magija ne traje ni dvadeset sekundi. Fotoreporteri stoje načičkani ispred cilja. Na tribinama sijevaju blicevi, a „Munja s Jamajke“ sa 19,78 sekundi uzima treće olimpijsko zlato u ovoj disciplini. Shvatiš da si ovaj trenutak čekao cijeli život, da zbog ovoga ne žališ ni posljednji atom snage utrošen zbog posla koji voliš, manje teški postanu svi oni sati provedeni na radnom mjestu bez porodice... Shvatiš da živiš svoj san.

PETAK, 19. avgust

Grad obara s nogu 

Previše je tu nepravde, siromaštva i smrada da bi se Riju tepalo u pogledu ljepote, ali nesumnjivo ovaj grad obara s nogu. Uvjerila sam se to nakon obilaska turističkih atrakcija kao što su Glava šećera, Korkovado te Kopakabana koji su vrvjeli od desetina hiljada turista, no Rio s ovih mjesta ponosno nam je pokazao svoje atribute.