Sa lijepim vremenom stigla je i najezda komaraca, a s njima i strah od mnogih bolesti koje prenose. Ovi insekti poznati su kao jedni od najopasnijih prijenosnika zaraza, a naročito su opasne bolesti poput Denge, žute groznice, virusa zapadnog Nila, te Čikungunje. Stručnjaci smatraju da su globalno zatopljavanje, tropske vrućine i migracija stanovništva u naše krajeve donijeli infektivne bolesti koje su bile nepoznate na ovom podneblju. Međutim, zabrinjavajuća je i činjenica da su nam se vratile stare bolesti koje su bile iskorijenjene na ovim prostorima Evrope, poput recimo malarije.

Zabrinjavajući podaci

Ono što bi građane u BiH moglo zabrinuti su nedavni podaci Instituta za javno zdravlje Srbije, u kojoj je rеgistrоvаno šest pоtvrđеnih slučајеvа оbоlijеvаnjа оd virusa zаpаdnоg Nilа, uкljučuјući i јеdаn smrtni ishоd. Međutim, iz Federalnog epidemiološkog zavoda ističu da do sada u BiH nije registriran nijedan slučaj zaraze ovim virusom, ali da mogućnost da se ona prenese ipak postoji.

Bitno je naglasiti da se virus zapadnog Nila ne prenosi sa čovjeka na čovjeka, niti je moguć prijenos sa zaraženih ptica na čovjeka, već izrazito ugrizom zaraženog komarca. Virus se također može prenijeti i transplatacijom organa i transfuzijom krvi, ali se to izuzetno rijetko događa.

Komarac je glavni prijenosnik zaraze

Komarci se inficiraju preko inficiranih ptica, kojima piju krv. Ova bolest ne prenosi se kontaktom sa oboljelim, a izuzetak su trudnice za koje postoj rizik da ga prenesu bebi koja raste u njihovoj materici.

O ovoj problematici porazgovarali smo sa mikrobiologom, akademikom prof. dr. Mirsadom Hukić. Ona je za Avaz.ba kazala kako je za virus zapadnog Nila karakteristično da se infekcija uglavnom odvija bez simptoma ili su oni toliko blagi i nespecifični da niko ne bi ni pomislio da se radi o nekom egzotičnom oboljenju. Teži oblik bolesti javlja se u vidu meningitisa ili encefalitisa, koji zahtijeva bolničko liječenje, a razvija se kod jedne od 150 ubodenih osoba.

Virus zapadnog Nila izoliran je 1937. godine iz krvi oboljele žene koja je živjela na području zapadnog Nila u Ugandi. Iza ovog imena krije se mali, kuglasti virus obavijen lipidnom ovojnicom. Pripada porodici Flaviviridae koja je, pak, dio velike grupe arbo-virusa. Arbo-virusi su, pak, virusi koje prenose, kako im ime kaže, člankonošci, i to hematofagni člankonošci, dakle životinje koje se hrane krvlju.

Zaraza se javlja u augustu

Koji su glavni simptomi virusa zapadnog Nila?

Virus zapadnog Nila prenose komarci. Iako su u većini slučajeva simptomi blagi i očituju se u obliku glavobolja, visoke temperature, ukočenosti vrata, tremora, grčeva i slabosti u mišićima, u težim slučajevima mogu izazvati paralizu i komu, pa čak i smrt.

Zaraza se kod ljudi najčešće javlja u augustu, a kod konja u septembru. Upravo u augustu pronađen je i veliki postotak zaraženih komaraca vrste Culex pipiens. Osim iz te vrste, virus zapadnog Nila izdvojen je i iz drugih vrsta komaraca kao što su: Culex salinarius, Culex restuans, Culex quinquefasciatus, Aedes vexans, Ochlerotatus triseriatus i Anopheles punctipennis.

Procijenjeni rizik od opasnosti prijenosa virusa zapadnog Nila transfuzijom krvi 2.000 puta je veći nego za HIV i virus hepatitisa C, te 200 puta veći nego za virus hepatitisa B.

Kako se on prenosi?

Glavni su prijenosnici komarci roda Culex, no virus je pronađen i u jedinkama drugih vrsta komaraca. U prirodi se virus zapadnog Nila održava u enzootskom ciklusu između ptica i komaraca. Do sada je virus utvrđen u 61 vrsti komarca, u više od 300 vrsta ptica, te u više od 30 vrsta drugih kralježnjaka (glodavaca, šišmiša, mačaka, pasa i dr.). U zaraženih je ptica virus prisutan u krvi (viremija) u visokim nivoima, pa su stoga upravo ptice glavni "rezervoar" virusa.

Smatra se da su ptice selice najvažnije za rasprostranjenje virusa iz endemskih područja u druge krajeve. Bolest se može prenijeti na konje i na ljude, no oni su virusu tek slučajni domaćini. To znači da se preko njih virus ne može širiti, jer imaju kratkotrajnu viremiju s niskim nivoom virusa, pa ne mogu preko krvi zaraziti komarce. Virus prenosi samo ženka, jer kao i kod svih vrsta komaraca, samo se ženka hrani krvlju. Virus se umnožava u crijevu i drugim njenim organima, potom se prenosi u žlijezde slinovnice da bi se pri uzimanju obroka krvi prenosio na drugog domaćina.

Koje su starosne grupe ljudi najizloženije virusu?

Rizične grupe za ovaj virus su osobe starije od 50 godina, muške osobe, osobe koje boluju od hipertenzije ili od dijabetes melitusa, te imunokompromitirane osobe (usljed prethodno prebolovane neke bolesti ili usljed bilo kakve transplantacije - krvi, cerebrospinalne tekućine ili nekog organa).

Za 80 posto inficiranih ljudi karakteristična je asimptomatska infekcija, dok se kod ostalih 20 posto javlja groznica karakteristična za virus zapadnog Nila, sa popratnim pojavama kao što su glavobolja, povišena temperatura, iznemoglost, bol u mišićima, oticanje limfnih žlijezda i, u rijetkim slučajevima, osip po tijelu.

Radi se na pripravljanju vakcine za čovjeka

Stopa smrtnosti od 3 do 15 posto

Jesu li određeni ljudi imuni na ubod komaraca zaraženih virusom zapadnog Nila, imajući u vidu da neke od nas komarci "vole", a neke "ne vole"?

Groznica zapadnog Nila je febrilni sindrom koji uzrokuje simptome slične gripi. Blagi akutni simptomi javljaju se u trajanju tri do šest dana nakon pojave simptoma. Svega jedan posto ljudi inficiranih ovim virusom podložno je neuroinvazivnim oboljenjima (encefalitis - upala mozga, meningitis - upala moždane ovojnice, encefalomeningitis - kombinacija prethodne dvije i poliomijelitis - paraliza). Uz sve ove navedene simptome mogu se javiti i gastrointestinalni problemi poput mučnine, gubitka apetita i dijareje.

Općenito je nizak nivo otpornosti čovjeka na ovaj virus. Stopa smrtnosti je od 3 do 15 posto, što nije uopšte bezazleno.

Kako spriječiti ovu zarazu?

Dosta se radilo na otkrivanju lijeka za virus zapadnog Nila. Djelotvornim su se pokazali ribavirin, azauridin, azauridin triacetat, ciklopentenilcitozin, mikofenolna kiselina i pirazofurin. Za sve njih se smatra da imaju sposobnost da spriječe sintezu nukleoproteinskih čestica, te sintezu glikoproteina, usljed čega je onemogućeno kačenje za stanice domaćina. Genetičke informacije o ovom virusu su previše oskudne, kako bi omogućile detaljan opis virusa i njegovu dinamiku širenja. Tako bi se u budućnosti trebalo bazirati na otkrivanje receptora na ćelijama vertebrata za koje se kači ovaj virus svojim glikoproteinima, te na otkrivanju tropizma ili njegove specifičnosti samo za vertebra.

Radi se na pripravljanju vakcine za čovjeka i na razvoju bržih i boljih testova kako bi se detektovao i dijagnosticirao ovaj virus.

Možemo zaključiti da je najbitnija osviještenost i oprez zdravstvenih radnika, te kontrola davaoca krvi prije transfuzije ili bilo kakve transplantacije. Također je bitno redovno kontrolisati populacije konja i ptica (lokalna zajednica mora prijaviti mrtve ptice). Identifikacija lokalnih vrsta komaraca može biti od velike koristi, jer je bitno pratiti prisustvo invazivnih vrsta komaraca.