Nije nevažno koje je ministarske figure Aleksandar Vučić rasporedio na svojoj političkoj šahovskoj tabli. Čulo se sve do Amerike i kako Kosovo nije više u vrhu prioriteta u Beogradu; kosovsku republiku bi, „da hoće, ali za sada neće, mogli odmah priznati kao samostalnu državu. Zato je zazvonio crveni alarm oko Bosne. Opet?!

Dio BiH, s tako pogrešnim imenom, čuli smo to u Vučićevom skupštinskom ekspozeu, ostaje “komplikovanija” priča za Srbiju. Izgleda, “ćerat ćemo se još”, baš zbog toga.
 
Bosanska veza

Sigurno da je Vučićevo šestosatno izlaganje već dobro analizirano u Vašingtonu. Posebno u svjetlu najavljene posjete američkog potpredsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden) Beogradu. Dok još nagađamo šta će u bilateralnoj konačnici između SAD i Srbije biti potpisano ili dogovoreno, Bajdenov odlazak u Beograd, kao i onaj prethodni, u maju 2009. godine, opet je, u bar jednom segmentu, iako to niko neće priznati, obilježavanje teritorija.

U nikad zategnutijim američko-ruskim (i turskim) odnosima od kraja Hladnog rata (1989.) naovamo to je sada čak i važnije nego prije sedam godina. Tada je, 2009., “naslov” Bajdenove posjete Beogradu bio “otopljavanje leda” uz desetu godišnjicu NATO bombardiranja Srbije.

Na toj sam prošloj balkanskoj i bliskoistočnoj ruti od prvog do posljednjeg dana kao reporter putovao s američkim potpredsjednikom u njegovom avionu “Air Force 2”. Zato sam, evo, umislio da imam pravo ponuditi “naziv” i ovoj Bajdenovoj posjeti; u njoj će, osim Beograda, Obamin dopredsjednik posjetiti još i Prištinu, ali ovaj put ne ide u Sarajevo.

Vučić i Bajden: Nova posjeta Srbiji američkog potpredsjednika

Ipak, “bosanska veza” učinila mi se najprikladnijim opisom za put na kome će Bajden ne još do kraja pripitomljenog Vučića pomjeriti korak bliže ka priznanju Kosova. I, znam to, odvući ga koji kilometar dalje od Rusije. Uz pomjeranje tih šahovskih figura korisno bi bilo reći kako srbijanski put u Evropu ide “brzim preko Bosne”.

Možda bi Vučiću bilo dobro spomenuti: nisi ti, bolan, Tito da glumiš nesvrstanost, nego biraj odmah koju ćeš stolicu. Ova “bosanska veza” mi se učinila najpreciznijom i u kontekstu ponovo “otkrivenog” dokumenta američkih lobista za potrebe vlade u Banjoj Luci, gdje se pod Dodikovom dirigentskom palicom još uveliko sanja o rasturanju BiH.
 
Opasni narativ

Nije za zanemariti kakav je opasni dejtonski narativ na raspolaganju raznim rasturačima Bosne. Izgleda da će Bajden o tome morati koju ozbiljnu reći slijepim sljedbenicima dejtonske dogme.

“Aneks 4 (Dejtonski ustav BiH) po modelu ustava SAD”, spomenuti je dokument iz 2012. godine u kome plaćeni lobisti tvrde kako je država BiH nastala u Dejtonu 1995. godine, a ne spominju da je međunarodno priznata 1992. i da je 22. maja iste godine i istog dana ovdje, u Njujorku, primljena u članstvo UN-a kad i republike Hrvatska i Slovenija.
 
Još se insistira da je, zbog gubljenja odrednice „republika“, BiH svedena samo na “državnu zajednicu”. Zato se traži da se koriste one “ključne riječi” kako bi se BiH što lakše retorički razvalila.

Uoči Dejtona, u jesen 1995., krajnje neoprezno, neuko, amaterski i politički nedoraslo – BiH je izgubila svoje građansko prezime Republika. Tako se i posadila na dva kukavičija entitetska jajeta.

Ono manje, zvano “RS”, još je najjače retoričko oružje onih koji tu, nazovi “srpsku” i kvazi „republiku”, brzopleto usvojenu u Dejtonu, što priznaju i Amerikanci, još drže najvećim “ratnim plijenom” minulog rata protiv Bosne.

Ne slučajno, spomenuti dokument traži da se o Dejtonskom sporazumu govori kao o “slovu”, a “ne duhu Dejtona”. Dok se entitetska tvorevina RS “treba” stalno spominjati kao “samostalna republika … u dejtonskoj BiH”. Nazdravlje!?

Eto dokaza kako patološko papagajsko ponavljanje ovog entitetskog imena od svih onih inertnih ili namjerno zaboravnih Bosanaca znači dodatno produžavanje agonije i retorike u kojoj je sve manje istinske građanske republike, naravno i na štetu bosanskih Srba.

Kao prijatelj svih Bosanaca Džo Bajden bi mogao podsjetiti Vučića da, kad već govori kako će nastaviti s poštivanjem teritorijalnog integriteta susjednih zemalja, prvi put izusti ono što već odavno ponavljaju: „Bosanskim Srbima je glavni grad Sarajevo“.

I kad već ove godine na NATO samitu u Varšavi, poput Crne Gore, nismo prošli kroz atlantsku sigurnosnu kapiju, kao što smo 19. maja 2009. nakon Bajdenovog govora u Parlamentu BiH u to članstvo optimistički vjerovali, dobro bi bilo da američki potpredsjednik sada zatraži od onih Srba koji to čine u ime Moskve prestanu tražiti od BiH da slijedi Beograd u tome.

Ispravno je reći iz prve: RS nikad nije bila niti će biti- ni “d” od države. Iako ovaj put neće u Bosnu, Bajdenova posjeta Srbiji ne bi smjela biti lišena svakog bosanskog smisla. Upoznavši ga, gotovo sam siguran da on i nema tu dilemu. 
 
BiH ima taj usud, ili sreću, što je na periferiji Orijenta, ali i na jugoistočnim obroncima Alpa. Zato ta priča o eurocentričnom krajoliku, koji često uzurpiraju prve komšije, ponajprije oni preko Drine, jer pomisle da je riječ o praznom prostoru ili “ničijoj” zemlji, ne smije završiti kao epika o Bosni nekom orijentalnom ili samo privjesku Evrope. Posebno ne sada, kada je Turska sve dalje, možda čak na drugoj strani, poput Rusije i Kine.