Svojom pojavom i djelovanjem u javnom životu Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić, zastupnica SNSD-a u Parlamentu BiH, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Bez dlake na jeziku, često vrlo oštro govori o aktuelnim dešavanjima u zemlji.

No, kada za sobom zatvori vrata svog kabineta, Majkić je udovica, prije svega majka dva sina, Dejana i Ognjena, žena posvećena porodici i sebi. Rođena je u Tesliću, ali već dugi niz godina živi u Banjoj Luci. Zastupnica koja je po zvanju ekonomista, u mladosti je pokazivala veliko interesiranje za književnost tako da i danas voli da utone u svijet pisane riječi.

Majkić se za “Dnevni avaz” prisjetila djetinjstva u rodnom Tesliću, ali i otvoreno govorila o privatnom životu.

Sklad i ljubav
 
- Koloritnost zavičaja, sklad i ljubav u mojoj porodici, ostavili su trajni pečat na moje djetinjstvo, na ličnost, a poslije i na cijeli moj život. Odrasla sam u porodici u kojoj je majka bila i stub i pečat, učitelj i ljekar, policajac i psiholog. Sve je bila za mene, moje dvije sestre, moga oca. Još kao dijete sam upijala sve što je ta izuzetna žena činila. Od nje sam naučila da čovjek može ostvariti sve ako to istinski želi. Ona mi je pokazala put kojim ide linija uspjeha. To znači da čovjek u svakom momentu, bez obzira na to čime se bavi, mora to raditi na najbolji mogući način. I zaista, sama sam pred sebe postavljala najteže zadatke i - ostvarivala ih. Nikada mi niko nije mogao postaviti tako složene zadatke, koliko sam ja to činila sama sebi. Dakle, porodica  je bila osnov svega – prisjeća se Majkić.

Ono što Vas je oblikovao je i priroda?

- Da, osluškujem rad pčela i mrava, prepoznam huku rijeke i predosjetim dolazak kiša. Rijeka Usora godinama je bila moje pribježište. S nekom debelom knjigom u ruci, gazila sam putevima svog djetinjstva i sakupljala dragulje, koji su trajno ostali u meni. Danas više nisam u Tesliću, ali me putevi često nanesu prema ljupkoj i dopadljivoj Banji Vrućici, dragulju prirode koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

S obzirom na to da imate mnogo obaveza, na koji način provodite slobodno vrijeme?

- Kao osoba, veoma mnogo sam angažirana. To, međutim, nije prepreka da ispunjavam i neke “radosti koje nam život znače”. Volim knjigu i muziku. U tišini moje sobe, pored svih knjiga i  kompjuterskih pomagala, najviše volim radio. Sa muzikom se budim i padam u san. Muzika mi pomaže da se odmorim, ali i da brzo predahnem i krenem iznova. Muzika i lijepa književnost čine moj život sadržajnim i bogatim. Ako se tome dodaju i dragi ljudi, s kojima rado provedim slobodno vrijeme, prošetam ili samo popijem kafu, to je skoro sve što ja trebam. Svakako da u to spada i druženje sa mojom porodicom, naročito s njenim najmlađim dijelom. Pa šta čovjek može tražiti više?  Ništa u tom dijelu svog života ne bih mijenjala.

Imate li nekih navika kojima započinjete dan? Za naše podneblje, jutarnja kafa nešto je bez čega se ne izlazi iz kuće.

- Nemam ustaljenih jutarnjih navika. Ako sam sama u stanu, kafu ne pijem. Kafa mi je simbol za razgovor, za druženje. Ne pijem kafu ni s osobama koje mi nisu drage ili mi nisu bliske. Mislim da to ne treba raditi. Desi se mnogo puta da prvu kafu pijem tek uvečer, poslije šetnje. Onda je pijem lagano, kap po kap, kao lijek. Pri tome slušam zvukove i glasove oko sebe i upijam sav taj život punim plućima.

U Vašoj radnoj biografiji upisan je i angažman u sektoru razvoja novog naoružanja i vojne opreme, u kojem ste bili među muškim kolegama. Stereotipno, to je bio muški posao. Kakvo iskustvo nosite iz tog perioda?

- Da, radila sam u kompaniji “Čajavec” na razvoju novog naoružanja i vojne opreme. “Čajavec” je sedamdesetih godina bila velika kompanija, s više od 10.000 zaposlenih, koja je obuhvatala više od 20 različitih proizvodnji, od  baznih tehnologija, poput proizvodnje štampanih veza i proizvoda mokroliva pa sve do proizvodnje mikroelektronike... Najveći dio tog programa bio je namijenjen za vojne potrebe bivše vojske. Ugovarala sam nova sredstva ratne tehnike s kupcima, gledala ih kako nastaju pred mojim očima, pogledom ispraćala kupcima. Jednom prilikom, jedan oficir, koji je preuzimao jedno sredstvo, upitao me je odakle toliko interesiranje za oružja kada su ona namijenjana za ratovanje. Odgovorila sam mu da ja jasno vidim da ta sredstva imaju cijevi, ali da u tim cijevima nikada nisam vidjela metak, granatu, već uvijek i samo – cvijet. Poslije su sve te iluzije razbijene na najstrašniji način.

Pravo buđenje

Gajite veliku ljubav prema literaturi. Bili ste zainteresirani i za studij književnosti. Je li to jedna od propuštenih prilika za kojom žalite?

- Prošlo je vrijeme i sad više ne žalim. Književnost je ostala moja ljubav, a ljubav to mora ostati i ne treba biti posao. Svaki čovjek mora imati mjesto koje mu služi kao pribježište kada naiđu vremena zla. Kažu da je san ono što se želi, o čemu se mašta, a da je život pravo buđenje. Eto, odlučila sam da to bude život širom otvorenih očiju i punih pluća.

Jeste li se i sami nekada prepustili pisanju?

- Pisala sam i imala uspjeha u tome. Voljela sam poeziju i kratku priču, onu čehovljevsku. Bilo je mnogo poetskih nastupa. Upoznala sam izvanrednog Oskara Daviča, koji je jednom prilikom, na nekim književnim susretima, podigao prst prema meni i rekao: “Ti imaš dara. Da bi ga imala još više, nastavi da čitaš i pišeš.” Voljela sam nezaboravnog Ivu Andrića i izvanrednog Mešu Selimovića, za kojima sam mnogo i uporno tragala među stranicama njihovih djela. Kada je Meša bio uveliko bolestan, uplašena za ishod, pokušala sam na sve načine ostvariti susret s njim, o čemu sam godinama maštala. Htjela sam da mi objasni nekoliko važnih stvari o ljubavi i životu, naročito onu njegovu čuvenu rečenicu: “Ne može biti drugačije pa da bude bolje u ljudskom životu.” Nisam uspjela to ostvariti. Kao što nikada nisam otkrila značenje tih njegovih riječi. Ostala mi je ona duboka istina u mojim mislima koju je Meša izgovorio: “Čovjek je uvijek na gubitku ako ne nađe ljubav.”

Majkić: Muzika i lijepa književnost čine moj život sadržajnim i bogatim

Uz koja djela danas volite uroniti u svijet pisane riječi?

- Nisam pristalica nove, savremene literature. Danas se nove knjige čitaju nabrzinu i bez olovke u ruci, nemate šta u toku čitanja da zapišete ili zabilježite. Nijedne rečenice, misli, opisa ljepote predjela, stanja ljudskog duha. Ništa što biste uzeli i ponijeli u vlastiti život. Zato sam tako kategorična da ostajem u sferi beletristike. Družim se ponovo s ruskim klasicima, Dostojevskim i Marinom Cvetajevom, šetam po Andrićevim i Mešinim tragovima koje sam nekada zapisivala. Raduje me što osjećam da sva ta velika djela svjetske književnosti ostavljaju različite doživljaje u nama, u zavisnosti od toga kada ih ponovo otkrivamo. Natašu Rostovu i Anu Karenjinu različito doživljavamo kad imamo 20 ili 60 godina.

Česta tema

Sjećate li se na šta ste potrošli prvi honorar?

- Sjećam se veoma živo. Prvu knjževnu nagradu, koju sam dobila kao student, potrošila sam na cipele i tašnu. Kada sam poslije nekoliko dana imala saobraćajnu nesreću, čim  sam se probudila iz nesvijesti, prvo pitanje koje sam postavila, bilo je da li sam bila u novim antilopnim cipelama. To je bilo toliko važno samo zato što sam prvi put nešto kupila vlastitim novcem. Taj primjer je poslije bio česta tema u razgovoru sa mojim sinovima. I oni dobro znaju naučenu lekciju, da najviše vrijedi ono za šta se sam izboriš i što sam postigneš.

S obzirom na to da ste majka dvoje djece, koje vrijednost i načela ste im prenijeli?

- Rad, skromnost, čestitost i poštenje su ključne riječi koje su dobro naučili u porodici i ponijeli u svoje živote. Vjerujem da će na tim principima živjeti i učiti druge da žive. Jer, i ovdje važi ona čuvena Andrićeva misao: “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.”

S obzirom na to da ste veoma aktivni u javnom životu, jeste li nekada razmišljali o periodu kada ćete smanjiti svoje aktivnosti, da li sebe vidite kao "klasičnog penzionera"?

- Nikada neću prestati biti aktivna, jer to, u mom slučaju, znači prestati postojati. Može se mijenjati samo sadržaj budućih radnih aktivnosti. Mogu postati, naprimjer, hroničar vremena u kojem živim. Mogu se baviti humanitarnim radom. Pomogla sam da dvije višečlane porodice riješe smještaj i žive životom dostojnim čovjeka. Za svakoga ko želi da radi, naći će se nešto. Dakle, radim dokle postojim!

Ne idem kozmetičaru

Na koji se način opuštate, da li poput većine žena odlazite na kozmetičke tretmane, ili radije provodite vrijeme s pijateljima, porodicom?

- Ne idem kozmetičaru, imam zahvalnu kožu, koju sama njegujem. Posjećujem pedikera i frizera. I tako već godinama.

Odmah se vadi mač

Guglate li nekada svoje ime na internetu? Inače, pratite li postove na društvenim mrežama koji se tiču Vas?

- Veoma sam prisutna na internetu. Imam svoj blog, profil na Facebooku, prisutna sam i na Twitteru. Ne pratim previše postove na društvenim mrežama, jer bi se nakon toga čovjek morao odmah ubiti. Za različito mišljenje ovdje se ne kažu samo najteže riječi nego se odmah vadi mač. Ne znam dokle će sve to trajati. Pretpostavljam da će se ipak neki ljudi iživjeti, ali i da će se elektronskim medijima nametnuti veći stepen odgovornosti za objavljene sadržaje.

Energija je stvar genetike

Iz čega crpite pozitivnu energiju?

- Energija je stvar genetike, pozitivna naročito. Moji roditelji su imali nevjerovatnu snagu i energiju i uvijek osmijeh na licu. Naročito kada je teško ili kad boli. Mislim da sam to upravo od njih naslijedila. Imam izuzetnu radnu kondiciju, mogu veoma mnogo da radim. Ne postoji nikakvo ograničenje, niti vremensko, niti bilo kakvo drugo da obavim neki posao. Znala sam dočekati zoru završavajući nešto što sam prethodnog dana započela. Isto je i s odbranom vlastitih stavova ili mišljenja. Poznato je da veoma kategorično branim vlastite stavove, iako sam spremna i da saslušam drugog i njegove argumente. Uvijek po onoj narodnoj: “Ako si za - daj ruku, ako si protiv – daj dokaz.”