Ima neka tajna veza između turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), srpskog vladara i zakasnjelog mandatara Aleksandra Vučića i republikanskog kandidata za američke predsjedničke izbore Donalda Trampa (Trump). Ne francuska, već - ruska veza!
Zaborav i nezahvalnost
Od njih do Putina nije više dug put. Doduše, Moskva još, kao, priznaje da su Sjedinjene Države jedina preostala supersila na planeti. Ali, Beograd se dvoumi, a u Ankari se upinju iz petnih žila da dokažu kako je američko vrijeme prošlo?! Ono što predsjednik Erdoan i njegova poslušna alter ego štampa govore prilično paušalno o Amerikancima sada, muzika je za Putinove uši.
Još kad se krene s najavama kako se Turska sprema da napusti NATO, lako je pretpostaviti da bi Vladimir Vladimirovič najradije zapjevao uz balalajku. Malo ko zna koliko će trajati (n)ova “ljubav” između Moskve i Ankare, poslije osam mjeseci svađe i turskog “noža u (ruska) leđa”, nakon 17 sekundi rata, kada je u novembru 2015. oboren ruski ratni avion.
No, korisno je podsjetiti na još neke povijesne datume i brojke. Kada su Rusi, odmah poslije Drugog svjetskog rata, tražili da u turskim moreuzima (Dardanele, Bosfor i Mramorno more) osnuju svoje vojne baze, to je natjeralo Amerikance da 1947. godine primijene Trumanovu doktrinu.
Suprotstavljajući se SSSR-u, Amerika je tako garantirala sigurnost Turskoj, ali i Grčkoj. Od tada teku i milijarde američke vojne, tehnološke i druge pomoći. Američki su dolari bili impetus turskom razvoju. Trumanova doktrina produbljena je naredne 1948. godine, kada je i Josip Broz rekao Staljinu - ne! Kao da je radio po uputama ove američke strategije. Ta je doktrina još nezaobilazna u odnosima Vašingtona i Ankare.
Tramp, Putin, Erdoan i Vučić: Ruska tajna veza
A kada je 1952. godine Turska među prvima postala članica NATO-a, njen strateški odnos s Amerikom ostao je najvažniji sve do danas. Zna se tačno koliko je Amerika investirala u savezništvo s Turskom. A jasno je da ovu predivnu zemlju, osim prekrasnih orijentalnih spomenika i prosvijećenih znakova otomanske kulture od Anadolije do Bosne, čine i zapadne tekovine, prije svega u načinu života. Turska je zaista divna zemlja ne samo zbog ovog prvog već zato što je dugo demokratski primjer za islamski svijet i svoje arapsko okruženje.
Zbog tog miksa u kome je njen civilizacijski Istok bio zapad Orijentu, a Zapad - istok onoj naprednoj i do sada slavnoj Evropi, Turska je zemlja na koju se s istinskim simpatijama gleda u Americi. Usuđujem se reći, Amerikanci su zaljubljeni u Tursku.
Balkanska veza
O strateškoj važnosti da i ne govorimo, to je već opće mjesto. Jasno je, međutim, da svojim sadašnjim distanciranjem od EU i SAD i približavanjem Rusiji, uz ono novo islamističko ideološko gorivo, Turska žuri da postane neovisni pol u multipolarnom svijetu.
Globalno pozicioniranje tog “neovisnog pola” Amerikanci vezuju uz “fenomen neootomanizma”, koji se pojavio na kraju Hladnog rata (1989.). Od tada Turska nije pod neposrednom prijetnjom Sovjetskog saveza (SSSR). No, da bi Turska održala stratešku kooperaciju sa SAD i EU, još kao preduvjet ostaje njena posvećenost sekularnoj vladi i NATO-u. To, sada, očito, vrlo brzo erodira.
Nova Turska možda ima pravo što novu Rusiju ne doživljava kao “komunističku opasnost”. Ali, tek ćemo vidjeti isplati li joj se da ima tako kratko pamćenje! Nemoguće je da se Putin tek tako, nakon svega, opet naprasno zaljubio u Tursku. Nije valjda da mu se panslavenske i druge kockice “same” slažu.
Ruskom predsjedniku ne može ni da se ne sviđa i kako srbijanski premijer-mandatar balansira između Moskve i Vašingtona dok sastavlja novu vladu u Beogradu; da ne pokvari račune Rusima i da ne naljuti Amerikance. Putina vjerovatno najviše veseli to što je tačno na vrijeme objavio skandaloznu e-mail prepisku šefova Demokratske stranke; njihov kandidat za Bijelu kuću - Hilari Klinton (Hillary Clinton) očito nije kandidat Moskve.
Ruski bi predsjednik tamo najradije vidio ksenofobičnog republikanskog kandidata. Ne slučajno, Tramp na sva usta hvali i Putina i Erdoana, prezirući NATO. Ako on postane vrhovni zapovjednik američke vojske, Amerika neće braniti siromašne saveznike na Baltiku, “dok ne plate”?! Eto razloga za slavlje u Moskvi. Čeka se samo da Tramp u nekom kontekstu još spomene Aleksandra Vučića.
Uostalom, Trampov je glavni saveznik bivši gradonačelnik Njujorka Rudi Đulijani (Rudy Giuliani). Ovaj američki desničar u Beogradu je 24. aprila 2012. godine izravno lansirao Vučića u američku političku orbitu. I u Vašington donio njegovo kovertirano “pokajanje”.
Ali, ko koga ovdje “taktički” zavarava, dok glavni ruski igrač u - od Erdoana toliko voljenoj Bosni - Milorad Dodik - prijeti Bosancima novim protjerivanjem iz RS ako ne budu glasali u korist njegovih referenduma?
Tako je to kad se sa “svojim” narodom igraju njegove velike vođe, praveći od tog jadnog puka podobne ili nepodobne sljedbenike, dugoročnu dekadencu i ništa drugo. Kao što je i Milošević to činio sa svojom jogurt revolucijom. U nastavcima - sve do 1999. godine. Nakon svega, nisam siguran koliko je Balkan presudno “parče” (turska riječ za - komad) evropske zemlje, bez koga Amerikanci ne mogu. Ali, čini se, da je umnogome obrnuto.
Rusima, posebno, do svega je mnogo stalo. Zato im je opet prekoreda važna Turska.
