BIH

Svaki mrak počinje slabom vidljivošću

Šta smo naučili iz historije 20. stoljeća

Autor:Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

31.7.2016

Epohalna historijska podjela zadesila je čovječanstvo kada je demokratski svijet bio primoran da, nažalost, samo za neko vrijeme, zaboravi na svoja sitna neslaganja i rivalitete i da se suoči s najvećom opasnošću koja je do tada prijetila svijetu, a to je svjetska vladavina fašizma. 

Vladavina fašizma

Ta vladavina ugrozila je svijet kada je došlo do nastanka fašizma u Njemačkoj, Italiji, Japanu i drugim državama koje su stvorile Trojni pakt, a ovaj je svijet uveo u, do tada, i najveći, najteži i najkrvaviji sukob koji se ikada dogodio u ljudskoj historiji. Bio je to sukob fašizma i antifašizma koji je obuhvatio cijeli svijet i u krvavi rat uveo najveći broj ljudi, proizveo najveća materijalna razaranja i donio najbrojnije ljudske žrtve od kada je nastao svijet i od kada su ljudi počeli prakticirati rat kao metodu rješavanja problema u odnosima između ljudi.  

Iako se jedva dvadesetak godina ranije dogodio jednako besmislen, ne manje krvav sukob, on nikada nije imao takav obim, nije se vodio po cijeloj zemaljskoj kugli i nije po budućnost čovječanstva imao takav značaj kao što se tada dogodilo. 

A sve je započelo naizgled jednom pompoznom, na prvi pogled, neozbiljnom akcijom novog kancelara njemačkog Rajha, dotad lokalnog desničarskog bavarskog političara, neuspjelog slikara, porijeklom iz Austrije Adolfa Hitlera, koji je tim potezima davao dokaz njemačkom narodu da je on novi, ozbiljni i odlučni vođa koji će ispraviti sve nepravde svijeta prema Njemačkoj i ostvariti sve što je napisao u tekstu svog programskog spisa pod naslovom “Mein Kampf”, a u kojem je obećao da će Nijemcima vratiti svjetsku historijsku ulogu prvog reda, uništiti Židove i plutokrate, a zemlji odabranog naroda arijevske rase omogućiti da vlada svijetom. 

Mnogi tadašnji europski i svjetski lideri, uljuljkani u veličini pobjede u nedavnom svjetskom ratu, nisu ozbiljno shvatili, a u određenoj mjeri im je odgovarala izrazita antijevrejska i antikomunistička Hitlerova retorika i namjera da poništi sve posljedice Versaja i iznudi bitne promjene u odnosima u Europi i potom i svijetu. Svaki mrak, kako to mnogi ne vide i ne znaju, počinje sumrakom, tj. slabom vidljivošću.

hitler

Hitler: Nije stao samo kod toga da rehabilitira njemačku vojnu moć

Stari program

Međutim, istina tog trenutka je činjenica da je zapadni antikomunizam spriječio da se vidi kako Hitlerova nacistička politika nije nikakva šala i da Hitler ne staje kod toga da  rehabilitira njemačku vojnu moć, nego da želi da se promijeni cjelokupno stanje u svijetu i započne stvaranje novog svjetskog poretka na čijem će čelu biti nacistička Njemačka. 

Hitler je prvo u Njemačkoj proveo čišćenje u skladu sa nacističkom doktrinom i tako stvorio uvjete da može homogenu i čvrstom rukom vođenu njemačku državu upotrijebiti da iznudi, ako već ne kolonijalno carstvo, a ono da sama postane carstvo koje će obuhvatiti cijeli prostor istočne Europe od Rajne do Volge i Kavkaza, što je bio stari program Teutonskih viteških redova i strateška doktrina zemalja koje su na istoku tražile prostor za širenje. 

Bio je to onaj Lebensraum koji je trebalo stvoriti u Ukrajini i zapadnoj Rusiji kako bi se osigurala mogućnost Nijemcima da započnu stvarati novi svjetski poredak. Ta Hitlerova ideja je, također, odgovarala nekima, jer je značila da se jedna nova narastajuća sila usmjerava protiv glavnog neprijatelja Zapada, a to je ruski komunizam.

Ironija, koju historija često priređuje onima koji je ne poštuju, u ovom slučaju se sastojala u tome da je onaj prema kojem je guran Hitler postao glavni saveznik Zapada u pobjedi nad Hitlerom, koji se, na zaprepaštenje mnogih, okrenuo prema zapadnim silama, a tek onda prema Rusiji, pokazavši time da odista misli na svjetsku vladavinu. Iako je u historiji ove tragedije bilo lutanja, stvari su ipak na kraju došle do logičnog kraja, ali je nalaženje tog kraja koštalo mnogo ljudskih i materijalnih gubitaka, a rezultat je bio da se naspram fašizma našao cijeli demokratski svijet, čije su glavne vojne i političke snage ležale u snazi, požrtvovanju i dosljednosti politike antifašizma. 

Antifašizam je pobijedio, a među pobjednicima se našao i antifašistički pokret NOP koji je pod vodstvom komunista nastao u Jugoslaviji. Taj je pokret okupio najveći broj ljudi, stvorio najsnažniju vojsku, postigao vojne i političke uspjehe i jedini dobio priznanje pobjednika koje se izrazilo u podršci stvaranju Demokratske Federativne Jugoslavije. 

To je bila jedina, stvarna antifašistička i svijetla tačka u našoj novijoj historiji, a sve drugo je bijedni falsifikat i pokušaj da se rehabilitira zlo koje je u našoj zemlji našlo izraz u saradnji  određenih političkih pokreta s fašizmom. 

Istina historije u 20. stoljeću sastoji se u tome da su, na drugom polu ove velike konflagracije fašizam-antifašizam, svoje mjesto našli dijelovi tadašnje zemlje i mnogi pokreti i ljudi koji su postali sluge i poslušnici fašista, čak i autori originalnog fašističkog režima, kakav je bio nasilno, uz pomoć okupatora, stvoreni režim pod grotesknim imenom Nezavisna Država Hrvatska na čelu sa zločincem i teroristom Antom Pavelićem i njegovim ustašama.  

Sve ostale regije bivše Kraljevine bile su ili pod okupacijom i kontrolom okupacionih snaga agresora, Nedićeva Srbija, čiji je dio bio plijen Mađarima, ili Bugarima (Makedonija), Italiji i Albaniji (Kosovo i Crna Gora), a Italiji, Njemačkoj i Mađarskoj (Slovenija). 

Samo je hrvatska država bila autentično fašistička i ona je kao takva provodila, s onoliko moći koliko je imala, s obzirom na prisutnu i djelujuću antifašističku snagu NOP, sve ono što je fašizam zahtijevao, kao totalno uništenje Židova i svih ljevičara, masona i svih ljudi koji su tretirani fizički, psihički i rasno nepodobni za jedno rasno čisto čovječanstvo, zatim istrebljivanje Srba, uzimanje teritorija koje nikada nisu bile hrvatske i kolonizacija Hrvata na njima, puna vojna, policijska i svaka druga saradnja s nacizmom, odnosno podvrgnutost interesima i volji njemačkog nacističkog režima. 

Ono što je danas problem je što je pod okriljem savremenog antikomunizma došlo do apsurdne pojave rehabilitacije fašizma i jačanja desnih orijentacija i djelovanja desnih snaga na teritoriji cijele bivše države, što ima svoje originalne korijene u našim zemljama, a samo koincidentno stoji u nekoj vremenskoj vezi s jačanjem desnih snaga u Europi. 

Jačanje europske desnice ima ekonomske korijene, a desnica kod nas jača iz lokalnih nacionalizama. Fenomenologija fašizacije, njeni nosioci, interesi, mjesto i uloga u skretanju svjetske situacije udesno predmet je našeg interesa, o čemu ćemo govoriti u sljedećem prilogu.