Notingem Forest dvostruki je prvak Evrope i jedan od najuspješnijih engleskih nogometnih klubova svih vremena. Stariji ovisnici o fudbalu sa strahopoštovanjem i danas izgovaraju to ime, ali onima mlađima ne znači baš puno, tek jedan od mali milion sinonima na tabelama u kladionicama i specijaliziranim magazinima.
Taj crveni kolos iz kolijevke nogometa od 1999. godine ima status drugoligaša. Gigant čije su boje branili Šilton (Shilton), Anderson, O'Nil (O'Neill) i Frensis (Francis) potonuo je u zaborav i većina mladih evropskih nogometnih fanova nema ni najblažu predstavu kakva se bogata historija krije u Forestovim škrinjama.
Jedan manji klub crvenih dresova, ali u srcima većine Mostaraca ipak ogroman, nalazi se pred sličnom sudbinom, na samoj litici. Velež je drugi put ispao iz prvoligaškog bh. društva i suočen je s "notingemskim prokletstvom", da se, iako klub bogate historije i simbol grada, zadugo ne izvuče iz ambisa nižerazrednog takmičenja.
Razlog za tu vrstu straha leži upravo u činjenici da je Velež već jednom ispadao iz Premijer lige BiH, 2003. godine, i da nikakva lekcija iz tog perioda nije naučena. A bilo je po onoj našoj "ho-ruk" varijanti, svi su se tada uhvatili za glavu da pomognu ekipi da se vrati među najbolje, gdje svakim svojim slovom i pripada. Neki kapital se skupio, strpljivo se formirao kvalitetniji igrački kadar i Velež se za nekoliko sezona vratio u PLBiH.
Bilo je i suza radosnica te 2006. godine, kada je osiguran povratak u najviši rang, ali i čvrstih obećanja da se "Rođenima" slična sramota više nikada neće ponoviti. Evo, vidimo kako se to završilo.
I ponovo su na nogama svi kojima Veležov grb grije srce i opet se sazivaju klupske legende i javljaju potencijalni sponzori i donatori. I to je dobro, odlično. Ali, ako će ponovo trajati tek dvije-tri sezone, nedovoljno. Veležu treba sistemsko rješenje na duge staze, a ne hvatanje za slamku kada voda prijeđe preko grla. Jer Velež treba Mostaru. Uvijek. Kao što Mostar treba Veležu. Uvijek. A ne na dvije-tri sezone.
