VIJESTI

LJUDSKE ŽRTVE TERORA Priče sa različitih događaja, ali istim tragičnim ishodom

Vrtoglava brzina napada u cijelom svijetu

Al. Ti.

27.7.2016

Tempo i opseg ubijanja u posljednje vrijeme na svjetskoj sceni je vrtoglav. Nekih 300 članova porodica je razneseno kada je bomba eksplodirala na kraju ramazana u Bagdadu. U napadu na aerodrom u Istanbulu ubijeno 49 osoba, još 40 u Afganistanu, piše New York Times.

Devet državljana Italije, sedam Japana, tri studenta iz Amerike ubijeno u Dhaki u Bangladešu. Tijela koja su se gomilala u autobusu u Somaliji, u džamiji, u Kamerunu, i u Saudijskoj Arabiji.

Cijeli taj pokolj u svega sedam dana, jedna sedmica ljeta u kojoj se čini da neprestani teror nikad neće završiti.

Orlando i Bejrut, Pariz i Nica, Francuska. Njemačka, Japan i Egipat. Svaka bomba ili metak koji je napravio rupe u nečijoj kući ili zajednici.

Zaustavljamo sat na dvije sedmice u martu mjesecu, kada su se dešavali stravični napadi u svijetu, na mjestima kada gdje su čini se postali rutina. U tom periodu, izbrojalo se 247 muškaraca, žena i djece koje su ubili teroristi u masovnim napadima u šest različitih zemalja.

karte-1

Osam parova je ubijeno zajedno, radeći ono što parovi rade.

Muhamed i Shawana Naveed, vjenčali su se tri mjeseca prije nego su otišli u šetnju u parku u Pakistanu.

Stephanie i Justin Shults, računovođe, koji su se upoznali na univerzitetu i koji su živjeli u Briselu, upravo su ostavili njenu majku na aerodromu.

Zeynep Basak Gulsoy i Nusrettn Can Calkinsin, 19 godišnji studenti prava, bili su na povratku kući iz kina kada su gledali film "Majčine rane" koji govori o posljedicama rata.

Ovaj par upoznao se u srednjoj školi." Nikad te neću ostaviti samog, napisala je ona u njegovom godišnjaku. Uvijek sam pored tebe i ostat ću uz tebe".

Sada su sahranjeni jedno pored drugog.

Oni su bili dvoje od 36 ubijenih u napadu na trg u Ankari, 13. marta.

- Ovo je bol, koju ne mogu opisati, rekao je Michel Visart, čija je kćerka Lauriane ubijena u napadu na aerodrom u Briselu.

Moj sin bio je kao svijeća u kući - rekao je Khalel Kadhum, otac, koji je morao da preseli iz Bagdada kod svoje rodbine na jug zemlje, samo da tamo njegov sin Ahmed, bude žrtva terora. On je bio svijeća našeg doma, i sada je ta sreća nestala.

Iste priče, različiti događaji, sa istim ishodom.. Bol i tuga nakon gubitka voljene osobe.