Masakr u Minhenu, u kojem je ubijeno devet civila i ranjeno njih dvadesetak, djelo je 18-godišnjeg njemačkog državljanina iranskog porijekla. Šta je okrenulo pamet Aliju Davidu Sonboliju da zapuca na nevine ljude i poubija ih, možemo samo nagađati, ali to što je učinio, kako god to u svojim analizama nazivali kojekakvi analitičari i eksperti, nije ništa drugo nego zlo terora.

Dogodio se i na petu godišnjicu ubistva 77 civila u Norveškoj koje je počinio Anders Brejvik (Breivik) i samo desetak dana nakon ubistva 86 civila u Nici u Francuskoj koje je počinio Muhamed Buhlel. U sva tri slučaja ubice su, osim mrtvih, iza sebe ostavile masu ranjenih i osakaćenih ljudi čije traume teško da će ikad biti izliječene.

Svako ko se pita kakva je razlika između ovih i mnogih njima sličnih ubica u svijetu, odgovor je: nema razlike. To što je slučajno pripadnik neke u svijetu priznate religije ili duhovne zajednice, što pripada ovoj ili onoj naciji ili političkoj opciji, apsolutno je nebitno za identitet onoga ko se odluči na ubistva nevinih ljudi, jer njegova jedina vjera i ideologija je zločin, ma iz kojih pobuda da ga čini.   

Zločin u Minhenu šokirao je javnost Njemačke, kao i svijeta, ali i otvorio pitanje dokle ćemo se svi mi skupa baviti krvnim zrncima i vjerskom ideologijom pomahnitalih ubica, dok oni teroriziraju i ubijaju nevine ljude po šoping centrima, šetalištima, izletištima, kafićima, plažama…

Je li svijet konačno spreman pogledati u oči uzrocima koji proizvode hladnokrvne ubice, teroriste i zločince i baviti se njihovim otklanjanjem, bilo da je riječ o mentalno poremećenim osobama (ko to normalan, zaista, može iz čista mira usmrtiti desetine ljudi ili se raznijeti eksplozivom da bi usmrtio druge ljude?!) ili da je riječ o osobama koje su i same bile žrtve terora, kao što je to, izgleda, slučaj s ubicom iz Minhena. Terorizam nema vjeru i naciju, on je stanje protiv kojeg se mora ustati.