Nijedna balkanska ili europska zemlja nije igrala značajniju ulogu u historiji Bosne i bošnjačkog naroda kao Turska, ona osmanska, kao i republikanska. Veza među nama bila je višestruka od vremena kad je Bosna 1463. postala dio Osmanske države, kad su Bošnjani od Osmanlija primili islam i uključili se u život Carstva, kojeg su smatrali svojom državom, branili ga godinama od napada sa zapada i istoka, od kada su prihvatili kulturu donesenu od Osmanlija koji su obnovili vjersku toleranciju koja je bila bitno načelo na kojem su Bošnjani gradili načina života. 

Svjetlo i tama

Osmanlije su donijele prosperitet u razvoju zanatstva i trgovine i uključili Bosnu u svjetsko tržište, a u Bosni su nastajali brojni gradovi i esnafi, trgovina se širila po cijelom islamskom svijetu. Osmanlije su donijele i razvijenu prosvjetu i sistem obrazovanja, izgradili mektebe, medrese, dershane i kutubhane, tekije i hanikahe kakvih nije bilo ni u jednoj okolnoj kršćanskoj zemlji i još mnogo toga. Bošnjaci su od početka osmanske vladavine igrali važnu ulogu u sistemu lokalne i ukupne vlasti. Bosna je zadržala teritorijalno jedinstvo i jezik kojim je govorilo njeno stanovništvo. To je bila svijetla strana lica osmanske vladavine i naših odnosa.  

Međutim, u životu postoje i tamne strane svakog stanja i odnosa među ljudima. Tako su nam osmanski Turci donijeli i otvaranje naše zemlje neprijatelju, jer je preko Bosne išla njihova ekspanzija prema Zapadu zbog čega je Bosna postala objekt čestih napada i kretanja stanovništva više nego što je optimalno za zemlju kakva je naša. Osmanska država nije u fokusu svoje politike imala Bosnu, osim dok je bila u kretanju prema zapadu, a kad je prošlo vrijeme ekspanzije, nastali su problemi, jer su Bošnjaci prvi trpjeli udare i stradali zbog ofanzivne politike Svete alijanse, Venecije i Austrije prema Carstvu. 

A kad je Carstvo počelo gubiti teritorije, oni su stradali, jer su zapadne zemlje na Bošnjake primjenjivale načelo “Cuius Regio Eius Religio”, a najveći teret odbrane pao je na lokalno stanovništvo. Opadanje moći Carstva je pogodilo Bosnu, u kojoj je islamizacija bila gotovo potpuna, a kršćanske zemlje su vodile rat ne samo protiv Carstva nego i protiv islama, pa su Bošnjaci ubijani i silom prevjeravani. 

Carstvo je vodilo diplomatske igre oko teritorija, zbog kojih je sudbina muslimana postala neizvjesna. Ovi procesi su započeli od kraja Bečkog rata i trajali sve do Berlinskog kongresa, a zapravo do balkanskih ratova, kad je Carstvo bilo eliminirano kao sila na  Balkanu, a muslimani protjerani u Aziju, pobijeni ili svedeni na manjinsko stanovništvo bez ikakvih prava. 

Kada se radi o Bosni, kraj je započeo 1875. godine kada su Austrija, Rusija, Srbija i Crna Gora organizirale u graničnim zonama tobožnji srpski ustanak s ciljem da se stvori politički osnov za diplomatski pritisak na Carstvo u cilju predavanja Bosne Austriji, što je i ostvareno na Berlinskom kongresu 1878. godine.  

Vezanost Bošnjaka s Turcima izrazila se tada u pokretu hidžre kada se ogroman broj Bošnjaka iselio u Tursku. Iseljavanje traje do naših dana i pokazuje koliko je malo učinjeno na ostvarenju uvjeta za život Bošnjaka i uopće muslimana na Balkanu. Turci, i osmanski i moderni, primali su Bošnjake i omogućili im da se etabliraju u Turskoj, što je velika njihova zasluga za naš narod. Ono što se nama događalo nije bilo političko, ekonomsko ili vjersko iseljavanje, nego spašavanje života, jer smo trebali biti istrijebljeni s Balkana. 

Posljednji rat protiv Bosne i Bošnjaka pokazao je tu suštinu našeg položaja, jer je najveće stradanje i prisilno iseljavanje došlo na kraju historije 150-godišnjeg stradanja Bošnjaka koji su bili kolateralna šteta stvaranja nacionalnih država naroda na Balkanu.  Sve to govori da su nam Turci kao narod, a u određenoj mjeri i kao država, bili prijatelji, mada su osmanske vlasti načinile grešku prema nama, ali i sebi, kad nam nisu, kao što su Srbima, dopustili da postanemo autonomna oblast unutar Carstva, nego su nam elitni sloj prvaka teško kaznili slanjem ekspedicija, a posebno onim što je učinio Omer-paša Latas.

Ostaje istina

Ipak, nesporazumi i greške su da se žale i prevazilaze, a ostaje istina da su Bošnjaci veoma duboko povezani s Turcima, da ih mi volimo i cijenimo njihova civilizacijska, politička, duhovna i umjetnička dostignuća koja su stvorili od nastanka Osmanske države do sada, a na korist sveg islamskog svijeta i cijelog ljudskog roda. 

Kada je riječ o dešavanjima unutar Turske, svaka država ima pravo da sa svojim narodom uređuje život i štiti svoje interese u svijetu na način koji joj najviše odgovara, uz uzus da ne nanosi štetu drugima. 

Da su Turci u najnovijoj historiji igrali pozitivnu ulogu, niko ne može nijekati, da nisu nikoga napali, ničiju zemlju okupirali, nikome nanosili ekonomsku ili drugu štetu je izvjesno, ali se zaboravlja da su odigrali pozitivnu ulogu kada su štitili interese demokratskog svijeta u Korejskom ratu, bili su snažan štit širenju sovjetskog utjecaja prema Bliskom istoku, a nisu željeli da učestvuju u avanturističkim i očigledno antiislamskim akcijama takvih kao što su bile Buš-Blerova u Iraku ili protiv Gadafija i u onom što se zbivalo u Siriji, od čega sada sav svijet boli glava. 

Turska je velika i prosperitetna euroazijska zemalja i njoj je svakako mjesto u Evropi, a napori da se ona onemogući u namjeri da uđe u Evropu su ili nacionalizam ili islamofobija. 

Ono što se u našim odnosima promijenilo sastoji se u činjenici da je i Bosna postala samostalna i da i ona s punim pravom kuca na vrata Evrope, dakle da Bosna ima svoj već određen put i u tome ne treba ni advokata, ni tutora niti skrbnika. Bosna nije turska dijaspora, kako neki žele da protumače naš odnos. Mi, Bošnjaci, imamo veliku dijasporu u Turskoj i zbog toga je naša briga za stanje u Turskoj legitimna. Ako se Turska država brine za stanje u našoj zemlji, na tome smo joj mi, Bošnjaci, i svi Bosanci zahvalni, ali naši odnosi mogu da se razvijaju plodno samo uz uvjet ravnopravnosti i nemiješanja u unutrašnje stvari, niti naše u Turske niti Turaka u naše. 

Naime, mi smo već naučili lekciju koja nam govori kako se vodi politika jedne zemlje, a to se odnosi na sve zemlje, pa i na Tursku, i važi uopće za političke odnose, a to je da u politici nema ni vječnih prijatelja ni neprijatelja, da nema braće i rođaka, nego najčešće rivala, zbog čega odnosi moraju da se temelje na ravnopravnosti ako želimo da budu plodni i obostrano korisni. 

Nama, Bošnjacima, i Bosni i Hercegovini kao državi je veoma stalo da u Turskoj ne bude unutrašnjih sukoba, nemira, pučeva i uopće pojava kojima se uvode nedemokratska sredstva i nasilje u javni život i političke odnose. Mi smo, naime, ogromno stradali upravo zbog primjene takvih metoda u rješavanju političkih pitanja i arbitriranja nepozvanih o njima, jer smo bili žrtva agresije i genocida zbog razlika u političkim pogledima na budućnost naše zemlje. 

Zbog toga smo protivnici svakog nasilja, pa želimo da ni u Turskoj ne zavlada bilo koji oblik nasilja i ni pod kakvim izgovorom, a da se sva pitanja koja sadrže političku materiju i odnose, rješavaju demokratski. U tom smislu mi, Bošnjaci, i cijela Bosna i Hercegovina treba da podržavamo napore za sređivanje prilika u Turskoj i za demokratski put Turske u Evropsku uniju.