Nova Turska, o kojoj govori predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdogan), već se umnogome razlikuje od one kemalističke Republike Turske. Ova druga je i starica s više od 90 godina.

Jeziva trgovina

Ataturkova Turska je svoj stari modernizam hranila distanciranjem od otomanske zaostavštine, ali i od islama zamrznutog u tamo nekom srednjem stoljeću. Ova Erdoanova uveliko se dopisuje s tim imperijalnim i tradicionalnim vrijednostima. Dakle, s onim islamom koji još nije sklon reformama, reinterpretaciji i njegovom stavljanju u kontekst 21. stoljeća. 

Nakon neuspjelog vojnog udara vidjelo se i na koga predsjednik Turske računa u odbrani novoturske demokratije. Bivši kolumnista nezavisnog turskog dnevnika “Hurriyet” Soner Čaptaj (Cagaptay), sada direktor na Institutu za bliskoistočnu politiku u Vašingtonu, kaže da snage koje je Erdoan izveo na ulice “nisu (samo) konzervativne pristaše vladajućeg AKP-a“, već da su to “islamisti, pa čak i džihadisti”. 

Ovaj turski analitičar uočava da ovakva “religijska mobilizacija” u Turskoj nije viđena već 100 godina, od kraja Osmanskog carstva. O islamu usidrenom u nekom rigidnom srednjem vijeku govore sve češće mnogi mislioci, kao i vrsni bosanski znalac i član mnogih arapskih akademija dr. Esad Duraković. Ne bez razloga! 

Nova Turska za novu Bosnu i Hercegovinu mogla bi biti pogubna. I to ne samo zbog dokazano tragičnog ponavljanja historije na Balkanu. Najnoviji događaji u Turskoj hrane sliku o islamu koji je i bez svoje volje već u projiciranom “sudaru civilizacija”. To svakodnevno rabe beskrupulozni političari - od Donalda Trampa (Trump) do Marin le Pen i ostalih. 

I horska podrška demokratski izabranoj vladi u Ankari ne znači da Zapad brani samo temeljne demokratske vrijednosti. Radi se, naravno, o odbrani i svojih geostrateških interesa. Na djelu je prilično jeziva politička trgovina između Turske i zapadnih saveznika. Zato se i kasni s razjašnjenjem o tome da podrška turskim demokratskim institucijama ne znači bjanko ček za totalni slom ljudskih prava u Turskoj.

Vojni puč je nominalno propao. Ali, prvi rezultati obračuna s pučistima i nemalim brojem simpatizera paradoksalno ukazuju na to da je antidemokratski udar uspio i bez puča. Na desetine hiljada, ne samo vojnika već i profesora, javnih i radnika državne administracije, biznismena... te najposlije sudija - ne samo da bi mogle ostati bez posla već i bez dugotrajne slobode, a neki možda i bez glave. Oblak straha nadvio se nad ovom divnom zemljom.

Oblak straha nadvio se nad ovom divnom zemljom

Ko stoji iza puča

Na djelu je jedna vrsta kulturne revolucije, u kojoj vlast uspostavlja "novi" kod ponašanja, ali stvara i novu kastu nedodirljivih. Zbog toga se žrtvuju nepodobni. Postavlja se pitanje u kojoj će mjeri politička opozicija u Turskoj biti kadra da preživi, a da se ne mora solidarizirati s glavnim političkim trendovima. To važi i za akademsko i svako drugo slobodno mišljenje. 

Jer, kako to navode u Vašingtonu, “odbrana Erdoana poprima oblike političko-religiozne obaveze”. Oni kojima je stalo do dobrih odnosa s Turskom, ali kroz zapadnu perspektivu, trebali bi znati još nekoliko detalja. Vrag je doista u detaljima. Zbrajajući ko će iz propalog puča imati koristi, a ko najviše štete - američko izdanje “Financial Timesa” ostaje pri sumnji da je propali puč režiran navodno po Erdoanovom scenariju. 

To u svome američkom egzilu tvrdi i Fetulah Gulen (Gullen), koga Ankara optužuje za puč i čeka njegovo izručenje. 

“Ali, ako je Gulen zaista kovao zavjeru o puču u Americi, CIA bi to znala. A da ne uradi ništa da to spriječi, znači da je Obama indirektno odobrio puč”, tvrdi “Financial Times”. 

Da je CIA znala, pišu ove novine, američka obavještajna centrala ne bi sebi dozvolila da podrži ovu vrstu “tajlandskog puča”, koji nije ni izvodiv u Turskoj. Kad je Kenan Evren 1980. godine praktično bez ispaljenog metka izveo puč, on je u tri sata noći prvo pohapsio sve političare u vladi i parlamentu. A tek onda zatvarao mostove. Oko 500.000 ljudi je tada uhapšeno, a 50 Turaka je i pogubljeno.

Prema svemu, Erdoan je znao da puč dolazi. Turski predsjednik od pučista je stalno bio brži nekoliko sati. Je li tako Amerika ostavljena u mraku od svojih turskih saveznika i ruskih rivala - sasvim je drugo pitanje. Već na samom početku Erdoan je puč okarakterizirao i kao “dar od Boga” i odmah počeo s čišćenjem “korova” u vojsci i vlasti. 

No, stavljanje iza brave sve samih NATO perjanica - najviših turskih generala, teško da će brzo zaboraviti u Vašingtonu. Da nije baze u Indžirliku, o tome bi se vjerovatno drugačije razgovaralo. Nakon svega, turske provladine novine “Yeni Šafak”, onomad su preko Atlantika poslale upozorenje (?!) i to u stilu one najarogantnije Bušove rečenice: “Ko nije s nama, taj je protiv nas”. U turskoj verziji to glasi - ili Gulen ili mi! 

“Tursko-rusko pomirenje došlo je u grozno vrijeme za Sjedinjene Države! Ono sadrži potencijal koji može proizvesti strateške gubitke za njih (Amerikance). Je li onda Gulen još od strateške važnosti za SAD?”

U ovih skoro 25 godina, koliko sam u Americi, još nisam vidio da ovoj zemlji neko ovako flagrantno prijeti. I to uz pomoć Rusa!?