Odavno je već dnevna rutina da se Sjedinjene Američke Države optužuju za sve i svašta: od visokih cijena žita do “preniskih” cijena nafte, kako je to jednom, doduše, ironično uočio dr. Enes Karić.

SAD se optužuju i za antipatiju prema multilateralizmu, dakle, konceptu da o svjetskim problemima odlučuju sve zemlje svijeta, a ne samo bogate i moćne. U Ameriku upiru prstom, posebno, zbog animoziteta prema Ujedinjenim narodima - instituciji u kojoj bi se trebale pitati sve zemlje članice, njih 193.

Novi horizonti

O tome je nedavno pisala i bivša američka ambasadorica u UN-u Rozmari Dikarlo (Rosemary DiCarlo), valja se prisjetiti - ekspert za pitanja Balkana. Sada na čuvenom “Yale” univerzitetu kaže da iz njene diplomatske perspektive, očekivano, svijet izgleda sasvim drugačije.

Njen pogled na Ameriku i multilateralizam dolazi iz njene svježe diplomatske mirovine, jer Dikarlo je do prošle godine služila dvije američke administracije (Buševu i Obaminu) u UN-u. Nije nevažno reći da je svoju analizu objavila u magazinu “Horizons” (Horizonti), za koji piše prva liga svjetskih političara, a koji uređuje Vuk Jeremić.

Taj je časopis ovdje u Njujorku Vuk dijelio u sklopu svoje kampanje za generalnog sekretara UN-a, šapćući u uho onim odabranim poznatu američku kovanicu: “Na kraju dana i ja sam dobar dečko”.

Dikarlo: Analizu objavila u magazinu “Horizons” koji uređuje Vuk Jeremić 

To je valjda značajno za nas koji dugi niz godina pokušavamo razumjeti balkanske političko-historijske transverzale s ove američke verande. I koji, nakon tek preživjele (Karadžićeve) “autostrade pakla”, još uvažavamo više činjenice nego emocije vlastitog straha i stradanja. A važno je i za one koji između Sarajeva, Zagreba i Beograda imaju još manje šanse da sve to razumiju. Ali, zato sve instinktivno kuže i kontaju. I to je refleks preživljavanja, naravno!

Nije im zamjeriti što često površno i bez ikakve ili malo profesionalne skrutiniziranosti najavljuju kako će Amerika “čarobnim štapićem” organizirati Dejton 2, progurati Bosnu i Hercegovinu u NATO i, k tome još, “počistiti” sve političke štetočine; one domaće političke lidere koji Bosancima obećavaju EU na dugu štapu, a u NATO - ne daju nikako.

Proces je unekoliko obrnut, jer sve mora poći odozdo prema gore, a ne više “odozgo”. Nije da Amerika nema načina ili ne može da ih pomete! Jer, kako to piše i Dikarlo, “nema sumnje da će bilo koji lider (predsjednik) SAD djelovati samostalno ako on ili ona (Hillary Clinton, op. a.) smatra da je sigurnost zemlje ugrožena”. Iako, dodaje, “to nije preferirana opcija”.

Bosansko pitanje

Znamo, uostalom, da su Bosna, istina o zločinima i počinjenom genocidu u rezolucijama američkog Kongresa navedeni kao dio američkog nacionalnog interesa. Ali, bosansko “pitanje” je postalo “samo” - moralno pitanje. Na vrhu agende sada su Sirija i Ukrajina.

Unilateralna američka akcija često nije izvodiva, jer sve je više internih konflikata, a “različiti pogledi na (državni) suverenitet unutar međunarodne zajednice - njihovo rješavanje često čine teškim ili gotovo nemogućim”, piše Dikarlo. Drugim riječima, Evropa je bila i ostala teška za dogovor, jugoistočna posebno, a Balkan - često i nemoguća misija.

BiH je, naravno, dio globalnog svjetskog poretka, posebno regionalne sigurnosne arhitekture. Ali, kako to piše Rozmari Dikarlo citirajući Kisindžera (Henry Kissinger) - valja imati na umu da “istinski globalni poredak nikad nije postojao”.

Ono što još prolazi “kao svjetski poredak (tvrdi Kisindžer) je dogovor - krivotvoren prije skoro 400 godina u Vestfaliji od evropskih sila”. One su uspostavile poredak nezavisnih država s principom nemiješanja u poslove jednih drugih kroz postizanje općeg ekvilibrija sile.

Neko bi to danas nazvao i ravnotežom straha, koja je iznova ozbiljno narušena. Na vratima Evrope je more izbjeglica koje Turska može pustiti kao vodu sa svoje brane u staru dolinu suza i krvi. Brexit mu tu dođe samo kao koreografija. Zato je važno da Ameriku, u odnosu na ksenofobičnu Evropu, izdvaja originalni politički patent: “Otkriće” da je uvažavanje fundamentalnih ljudskih prava i sloboda jednako, ako ne i važnije, od često rigidnih evropskih suvereniteta.

Otuda Americi pravo da, ako ne može multilateralno, onda djeluje unilateralno ili kroz koaliciju istomišljenika, kada transnacionalno treba zaštititi slabije, kao na Kosovu 1999. godine. Amerika je tada samo posudila NATO-u krila da spriječi novi evropski pogrom, nakon onog u Bosni do 1995. godine.

“Hladni rat se nije vratio, ali jedinstvo Vijeća sigurnosti (UN-a) demonstrirano neposredno u posthladnoratovskom periodu (1989.) značajno je umanjeno, najviše zbog fundamentalnih razlika u poimanju (državnog) suvereniteta i njegovih limita, legitimnoj upotrebi sile i odgovornosti države da zaštiti svoje stanovništvo”, podsjetila je Dikarlo.

Mislila je, naravno, na Siriju i Ukrajinu. Ali, bosanske refleksije su tu bez daljnjeg. I pored želje da svoje akcije ozvaniče kroz UN, “što je često dokazano kao nemoguće”, imajući u vidu sve veću polarizaciju u Vijeću sigurnosti, izvjesno je da SAD “neće izbjegavati” unilateralizam.

Amerika je, naprosto, dužna štititi globalni mir i sigurnost i sprečavati masovna kršenja ljudskih prava. To ju je bar do sada i činilo Amerikom. Zato je optužuju, ali i prizivaju sa svih krajeva svijeta.