Crveno ambulantno vozilo s upaljenim rotirajućim svjetlima dojurilo je i naglo zakočilo. Iz njega je iskočio vozač i povikao: 'Gdje su ranjeni?'. 'Kod nas su samo leševi', odgovorila su mu dvojica muškaraca dok su pokušavali utješiti mladića koji je jecao nad tijelom svoje mrtve majke preklinjući Allaha dž.š.da je prihvati na nebu.
Suze i šok
Tako počinje dramatičan izvještaj reportera uglednog New York Timesa Andrewa Higginsa koji se zatekao u francuskoj Nici na dan nezapamćenog napada kamionom, koji je jureći popularnom šetnicom nemilosrdno gazio građane koji su se okupili ne bi li proslavili Dan pada Bastille i vrijednosti na kojima se temelji moderna Francuska. U trenutku objave ovog članka, vlasti su baratale s podatkom o najmanje 80 ubijenih i većim brojem ozlijeđenih.
Duž polukružne šetnice koja se proteže na nekoliko kilometara, a zasad neidentificirani kamiondžija uspio je probijajući se kroz i preko nevinih žrtava prijeći čak dva kilometra, ostao je jeziv niz mrtvih i umirućih. U jednom se trenutku ondje odvijala divna ulična proslava Dana pada Bastille, a već u sljedećem sve je prekinuo jureći kamion iza kojega su ostali leševi, šok i očaj.
Među prvima koji su poginuli pod kotačima na promenadi pored plaže Lenval bila je jedna muslimanka srednjih godina. Dvojica njenih sinova i ostatak porodice stajali su pored njenog tijela prekrivena blijedoplavom plahtom. Neko je glasno plakao, drugi su samo nijemo i ukipljeno gledali sa zaprepaštenjem.
U njihovoj je blizini bila još jedna žrtva, neidentificirani muškarac pod plahtom natopljenom krvlju.
Leševa je bilo toliko da ih nisu imali čime pokriti. Kako bi im udijelili barem zrno dostojanstva, prekrivali su ih stolnjacima iz obližnjih restorana.
Večer je bila vjetrovita, povremeno je rominjala kiša, a slavlje od prije samo nekoliko minuta svima je već bilo daleka prošlost. Veći broj ljudi okupio se na proslavi najpopularnijeg francuskog praznika, došli su gledati vatromet, a jedino što ih je brinulo je da loše vrijeme ne pokvari sve. Muškarci, žene, djeca, svi su oni bili laka meta.
Bataclan, Charlie Hebdo i Istanbul
Ovo nije ni vojna baza ni čuvana zgrada neke državne institucije, to je samo gomila običnih ljudi koja se okupila da bi se proveselila na otvorenom. Baš kao posjetitelji Bataclana, pobijeni u Parizu usred koncerta ili zaposlenici u Charlie Hebdou. Ili ljudi razneseni u samoubilačkim detonacijama na aerodromu u Istanbulu.
U ovom je slučaju dovoljan bio samo jedan vozač i jedan veliki kamion. Svjedoci govore da je na promenadu došao iz jedne sporedne ulice u kojoj je smještena dječja bolnica. Skrenuo je lijevo i počeo voziti šetnicom nasuprot niza luksuznih vila i stambenih zgrada. Vozač je gazio žrtvu po žrtvu, kako je išao dalje tako je gužva na koju je nailazio bila sve veća.
Pierre Roux, iz čijeg stana puca pogled na more, kaže da je isprva pomislio da je vozač naprosto izgubio kontrolu. Ali onda je primijetio da nema upaljena svjetla i da ne trubi. 'Niko ko mu se našao na putu nije imao šanse', dodaje.
Koji sat nakon tragedije spustio se iz stana i zapalio svijeću pored plahte kojom je prekriven leš nekog nepoznatog. Dok je razgovarao s reporterom New York Timesa, područje su ograđivali policijski specijalci.
Simon Cotteridge, koji također živi uz promenadu, kaže da je iz stana gledao vatromet. 'Kad je sve završilo, čuo se tutanj', prisjeća se.
Pitao se, kaže, je li to možda dio ceremonije ili nezgoda, ali onda je uočio desetak leševa na pločniku i veliku gomilu kako trči i vrišti.
'Bilo je užasno', sažeo je svoj doživljaj.
Sekunde od smrti
Novinar agencije AFP Robert Holloway opisao je u svojem izvještaju kako je i on posvjedočio kricima zaprepaštenih građana, s kojima je netom prije uživao u spektakularnom vatrometu.
'Nastao je totalni kaos, sve je letjelo, morao sam si zaštititi lice da me nešto ne pogodi', kaže i dodaje da je kamion projurio stotinjak metara od mjesta na kojem se on našao. 'Imao sam samo nekoliko sekundi da mu se maknem s puta.'
