Dragana Janković, majka Alekse Jankovića koji je prije pet godina izvršio samoubistvo zbog vršnjačkog nasilja i koja se bori da se u Srbiji donese "Aleksin zakon", napisala je potresno pismo povodom stravičnog zločina kod Zaječara, u kome je brutalno silovana i ubijena mala Anđelina (3).

Prenosimo vam pismo u cjelosti:

Imala je svega tri godine, tamno kestenjaste oči, lijepu kovrdžavu kosu.
Anđelija...
Stigla nije ni da se poigra onako iskreno ko dijete lutkama, krpicama, loptama, ubijena je... 
Imala je samo tri godine, i prekinuto djetinjstvo. 
Mogla je biti svaka druga djevojčica, milo nevino biće nečija kćer, sestra, unuka.
Mogla je biti moja, tvoja....
I kada se suočiš sa ovakvom tragedijom, nasiljem nad bespomoćnim djetetom, ne možeš ostati nijem.
Dotakne te duboko... na ivici si da pomutiš razumom, a toliko ranjiv već, da nezacviliš od boli i tuge.
Znam sta znači plakati za djetetom!!
Oživim tugu, razgalim ranu, otvorim srce da plače. 
Plačem za Aleksom godinama i suzama svojim majčinskim molim da se dozovemo pameti, ne jedan ni dva, već svi mi kao roditelji.
Ovo nije vijest, priča!Ovo je zatvoren prozor jedne sobe, vrata jedne komode sa igračkama. Ovo je upakovano sjećanje. Ovo je zatvoren album sa fotografijama.
Ovo je jedan život, koji je imao prava da živi. 
I sva ostala djeca koja su nasiljem stradala, imala su prava da žive. 
Aleksa, Anđela, Aleksandar, Vukašin, Tijana, Stanko, Marija, Anđelija.
Ni sama ne znam kako se osjećam dok imena pišem... Poraženo!!!
Želim samo da pustim glas koji ćete čuti,da vam ostavim poruku na koju se osvrnite ponekad.

Ne okreći glavu... pogledaj svoj lik u ogledalu i zapitaj se. Mogu li i ja nešto da promijenim?
Nemoj se moliti Bogu samo za svoje dete, moli se za svu djecu.
Saosjećaj tuđi bol, ne budi sebičan!
Ne dozvoli nasilje, bori se. 
Čuvaj svoje dijete ko zenicu svog oka.

A mojim malim beskrajno lijepim anđelima, uspavanku, latice crvenih ruža ko njihove godine života. Obasjaj ih svjetlošću mira i spokoja, gdje nema tuge.
A mi!

Krivi smo što smo dopustili i dopuštamo i dalje da vas nema, i da za to su svi krivi, a niko nije kriv, da neki šetaju i osmjehuju se životu kao da se ništa nikada nije dogodilo.

Zato nema predaje, odustajanja.
Pravda za svako stradalo  dijete. 
Muka i patnja za svakog nasilnika. 
Suza svakom ko je zasluži.

A rana?
Rana i tuga su samo moji.
To nikom nadam, sa tim ću zaspati ja jednog dana...jednog dana.

Dragana Janković,
Aleksina mama