Posmrtni ostaci rahmetli Šahina Hodžića iz Trubara u Srebrenici, nakon punu 21 godinu traganja, bit će ukopani 11. jula u mezarju u Potočarima.
Pronađeni su početkom ove godine u jednom već uznemiravanoj primarnoj masovnoj grobnici u Kozluku, skupa s posmrtnim ostacima većeg broja Srebreničana strijeljanih u julu 1995. godine neposredno pored grobnice u kojoj su skrivani.
Progon i ubijanje
Sudbina Šahina Hodžića, iako je identična onoj više od 8.000 njegovih sunarodnika ubijenih prije 21 godinu, svjedoči, istovremeno, i o tragičnoj činjenici o progonima i ubistvima podrinjskih muslimana koji su im se, kroz historiju, ponavljali svakih nekoliko desetljeća.
- Moj otac rođen je 1939. godine u Višegradu. Kada je počeo Drugi svjetski rat, a s njima progon i ubijanje muslimana u Podrinju, njegova majka, moja nena, nakon ubistva muža krenula je sa svojom djecom šumom prema Srebrenici. Četvero njih je u tom bježanju od smrti umrlo od gladi i jedino je moj otac preživio. Nena se kasnije, da bi preživjela, udala u Trubare. Tu je i moj otac odrastao, živio, stjecao imetak, a onda je došao ovaj rat - kroz suze priča Šahinova kćerka Devleta Selimović, koja je u Tuzli potpisala identifikaciju posmrtnih ostataka svog oca, kako bi ga mogla ukopati ove godine u Potočarima.
Tabut Šahina u mezar će spustiti njegov unuk Mersad Hodžić. U julu 1995. Mersad je imao samo osam godina. Našao se tada u Potočarima s majkom, nenom, tetkama i ostalim članovima porodice i gledao kako srpska vojska odvaja njegovog djeda na stranu, ne znajući da je to odvajanje, ustvari, put kojim ga odvode u smrt.
Niko nije preživio
- Kao kroz maglu sjećam se tog vremena. Otac i amidža otišli su šumom, a moja majka, tetke i ostali, s djedom i nenom došli smo u Potočare. Djed je krenuo s nama, uvjeren da njega niko neće dirati jer je star. Tako nam je govorio. Nažalost, zločinci, baš kao i u Drugom svjetskom ratu, nisu nikoga štedjeli. Ne znam da li je, kada su ga odvajali, bio svjestan da se oprašta s nama. Nas su ukrcali u autobuse i poslali prema Tuzli. Otac, amidža, daidža i ostali muški članovi iz naše familije krenuli su šumom u onoj velikoj koloni. Niko od njih nije preživio. Ja sam danas jedini muškarac iz naše familije koji je preživio Srebrenicu - priča Mersad.
Mersad Hodžić, kao i njegova tetka Devleta Selimović, s članovima svojih porodica danas žive u Tinji kod Srebrenika. Ne mogu, kažu, zaboraviti juli 1995. godine i svoje ubijene roditelje, rođake, braću, i stoga će svojoj djeci, kažu, dok su živi, pričati kakav se zločin dogodio u Srebrenici. Moraju, navodi Mersad, kako se ne bi dogodilo da im djeca dožive sudbinu djeda Šahina, kojeg su za života dva puta ubijali zločinci „iz iste jazbine“, i to samo zato što je pripadao drugoj vjeri i drugoj naciji.
Pronađeni češalj, pantalone, pertle, tabakera
- Uz djedove posmrtne ostatke pronađeni su njegov češalj, pantalone, pertle za cipele, tabakera i još neke sitnice... Lica mog oca, amidže, djeda, daidže još pamtim, premda te slike pomalo blijede. Pamtim i njihov glas. Zato sam odlučio obnoviti kuću u Trubarima. Hoću da tamo dolazim sa svojom djecom, da hodamo putevima, njivama, šumom kojom su oni hodali i da moja djeca znaju odakle su. Kad god imam slobodan trenutak, odem u Trubare. Ne mogu dozvoliti da porodično imanje mog djeda ostane pusto - kaže Mersad.
