Zašto Igor Crnadak zabranjuje uposlenicima Ministarstva vanjskih poslova da učestvuju u obilježavanju najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata - genocida u Srebrenici? Zar ga nije sramota?! I zašto se njegov šef Mladen Ivanić buni protiv ugovora o pridruživanju EU, onako drsko - zbog “viška” Bosanaca? Gdje je tu moral i etika?! Zašto nas Milorad Dodik i oni njemu uz bok prečesto suočavaju s “krajem” naše bosanske domovine? Pa, zato što im se može!

Katalog gluposti

Zbog takvih ovoliko dugo traje ova dejtonska agonija, u kojoj najbolje uspijevaju mito, korupcija i mentalitet opstajanja iznad pameti i zakona, nasuprot vladavine znanja i prava.  

No, uz hiljadu “zašto”, valjalo bi se prisjetiti na samo jedno “zato”. Pametni vele da je u korijenu svih sukoba pogrešna semantika - izbor riječi za ono što nam se događa. Od pogrešnih misli pretvorenih u pogrešne riječi i imena kreće naša zla sudbina. Uostalom, granice našeg jezika su granice našeg svijeta. 

Od svih posttraumatskih sindroma koji su se prikačili na Bosance, od rata koji im je razvlačio pamet do ubijanja i egzodusa njihovih najmilijih, jedan od najgorih je olahko prihvatanje prošvercovanih termina. Da ne kažem imena! 

Na drugoj strani premalo je, recimo, onih koji će istrajati u pravilnom nazivu, da je minula agresija na BiH bila - Rat protiv Bosne. Jednostavno, pogodio nas je, kolokvijalno rečeno, sindrom patološkog papagajskog ponavljanja (PPP) onoga što svima šteti. To je najizraženije u nesuvislom ponavljanju jednog tragičnog i nemoralno nametnutog imena, i to polovini Bosne, onoj koja je najviše i istraumatizirana.

Tragično i nemoralno nametnuto ime polovini Bosne, onoj koja je najviše i istraumatizirana

Tako je kroz našu ranjenu svijest, odskora, i kao dejtonsko sveto slovo provučeno ime “republika srpska”. Malo je fajde što znamo da je to tragično ime u našem vokabularu uveliko preživjelo i radi našeg “PPP” sindroma. Ponajviše ponavljanjem ovog imena - i bez Mladićeve artiljerije iznad Sarajeva - Bosna se još verbalno bombardira, sada iz Dodikovih usta, kao što su to nekad činili Šešelj, Vučić i ostali. 

Zar nisu svi oni s raznoraznih skupštinskih i planinskih govornica prvo riječima napali Bosnu i Bosance? Najgore je, međutim, što su protiv Bosne upravo neki Bosanci i što joj osporavaju EU, NATO ili podsjećanje na Srebrenicu - da (ne) bismo ostali budni! 

Zato je krajnje nemoralno pomagati im putem semantike koja rastače euroatlantske perspektive, koristeći olahko to antibosansko ime. Nažalost, mnogo je saučesnika u tome.

Mogao bi se sastaviti cijeli katalog novinara, bh. akademaca i političara - sve do raznolikog građanstva i međunarodnih dužnosnika koji su odradili posao u promociji imena “RS”. Tek su nedavno, čini mi se, počeli dolaziti sebi. Tako su, bez savjesti, to ime urezali u bosansku svijest. A onda sve to pretvorili u nepromišljenu bosansku riječ!  

Truju i liječe

Pa je li onda dozvoljena upotreba svih legalnih sredstava, uključujući i svima dostupnu semantiku - kao najjače političko oružje - da bi se to ime prognalo iz naše savjesti, a onda i iz naše svijesti? Da bi se spriječio politički raspad Bosne i Hercegovine! Naravno da jeste. To je i imperativ.

To ime se nepravedno udomaćilo u naš vokabular, iako, zbog očite političke pretencioznosti svojih autora i apologeta, ne zaslužuje ništa više od prozaične skraćenice - “rs”. Nasreću, rječnik pojmova i imena je nešto što nam je besplatno dostupno, jer svi mi sami biramo kako ćemo sastavljati i upotrebljavati naše riječi. 

Ali, kako tumačiti, a da nije neka skrivena agenda - to što se nekim novinarima i kolumnistima stalno “omiče” pa Bosnu i Hercegovinu redovno minimiziraju, skraćujući je prečesto na BiH, i to ne zbog nedostatka medijskog prostora. Ali, zato RS maksimaliziraju s punim “imenom i prezimenom”. Kako je moguće da se uvažene kolege ne umiju odbraniti od te semantičke inercije.

Da u krajnjoj liniji prestanu promovirati one koji svih ovih godina žive na račun nacionalizma; čak i tepaju RS - onako, nonšalantno, samo - “srpska”?!

Znajući da Amerikanci (u ime Dejtona) nisu savjetovali ili sugerirali Bosancima nikakav politički vokabular, domaći (i strani) promotori RS ne mogu se na to “vaditi”. Ali, nije isključeno da se poneko među njima još dodvorava Beogradu.

Zapravo, izgovaranje punog imena “RS” Bosnu i Hercegovinu skupo košta, jer je duhovno još održava u ratnom stanju i frustrira svijest njenih građana. To zamrzava kreativnu energiju da se iznađu, ne nacionalna, već najbolja rješenja za dobrobit svih, a ne samo Srba, Hrvata ili Bošnjaka. 

Zbog svega što nam se dešava, zbog političke blokade i ekonomskog nazatka ime manjeg bh. entiteta ne bi smjelo biti ništa više od dva obična slova -“rs”! Niti bilo šta što podsjeća na ratni plijen i zaokruživanje “svih srpskih teritorija” u nekoj novoj politički mutiranoj “velikoj Srbiji”. Jer, zbog toga je i krenuo minuli rat u bivšoj Jugoslaviji.

Kad ovaj, u biti lagani semantički zadatak prihvate svi naši vajni novinari, akademici i građani - morat će i političari. A brzo će i stranci. Bosna i Hercegovina bi se tako mogla čak i izjednačiti sa Srbijom u startnoj poziciji za EU, što bi bilo moralno i korisno za cijeli komšiluk. Da ne govorimo o šansama za ljudsko izlječenje. 

Jer, riječi truju, ali i liječe, kad se pošteno troše.