Književnik Alija Nametak, koji je stvarao između dva svjetska rata i neposredno uoči onog najgoreg - protiv Bosne (rođen je 1906., a umro 1987.), bio je kroničar sarajevske islamske sredine, tog “zatajenog mikrokosmosa” na periferiji najvećih svjetskih previranja. Jednom je napisao kako mi, bosanski muslimani, “čujemo čak i kako raste trava na Orijentu”. 

Bosanski put

Tako je opisao našu bolećivost prema arapskom svijetu, koja je mnoge Bosance koštala i još košta u trenucima dok “prihvataju” drugačiju, arabiziranu tradiciju umjesto svoje. Sve to u ime “islama”, koji, kao i mnogi drugi, mora se to priznati, još dovoljno ne razumijemo.

Uostalom, znani američki islamolog Džejms Mičiner (James A. Michener) prije više od 60 godina napisao je esej “Islam - krivo shvaćena religija”. Tada je ispravno primijetio kako ovu vjeru pogrešno shvataju ne samo Amerikanci već i mnogi muslimani. I ta je primjedba na mjestu i dan-danas.

Nametka, kao i Mičnera, u svojoj se knjizi “Zaboravljeni islam”, objavljenoj 2000. godine u Beču, prisjetio jedan drugi bosanski velikan - Mostarac Smail Balić, koji je, osim teološkog obrazovanja, već 1945., u svojoj 25. godini, doktorirao filozofiju u austrijskom glavnom gradu. 

Tu knjigu Balić je objavio kada je mnogima, uoči 2001. godine, na Zapadu postalo “jasno” da će se islam pokušati iskoristiti kao “ideološki neprijatelj” umjesto tek prohujalog komunizma; autor mi je poklonio na jednom druženju u Čikagu, samo nekoliko mjeseci nakon objavljivanja. I otad je ta knjiga i moje referentno štivo. 

I u njoj piše da nema ništa bez nauke, iako je sa znanošću posvađan dobar dio klera ili uleme. U Kur’anu je najmanje 700 “versusa” (izraza u stihu) koji ohrabruju vjernike da istražuju da bi došli do pune istine. Kazuje se još štošta i o islamu kao religiji logike i zdravog razuma, znanstvenom autoritetu Kur’ana, ali i o njegovoj sekularnoj dimenziji, koju potiskuju razne sumnjive novotarije. A piše i o povratku - “bosanskim izvorištima” kao najsigurnijem, srednjem putu.

Balićevu knjigu sam ponovo uzeo u ruke i ovog ramazana, uspoređujući šta je onomad u intervjuu za turski dnevnik “Hurriyet” izvanredno posložio profesor filozofije na istanbulskom Univerzitetu “Aci Badem” i istraživač islama Emre Dorman. I on je hrabro ustvrdio kako čak i Turci, koji spadaju u pobožnije narode u Evropi, postaju sve veće neznalice kad je suština Kur’ana u pitanju. 

Hadisi (“pouke” koje se pripisuju Božijem poslaniku), ali uglavnom iz nepouzdanih izvora - s vremenom su čak zasjenili Božiju knjigu. I to je mnoge “distanciralo od islama” i napravilo podložnima raznim manipulacijama. Uostalom, molitve koje se rutinski - obredno ponavljaju - morale bi se razumjeti na svom jeziku.

- Previše je zabluda pripisano poslaniku Muhammedu, a da to nije tačno. O ženama, naprimjer… U islamu su muškarac i žena jednaki. Ne postoji vrhovna vlast jednog nad drugim - kaže Dorman.

Mentalitet koji je prevladavao među Arapima prije islama često se vraća kao fabricirana “istina”. Sve se to, kroz razne izreke i hadise nametalo (sve do danas) muslimanima kao Muhammedova riječ ili “uputa”, iako često protiv zdravog razuma, a time i protiv samog duha islama.

Fleksibilno i istinito

Najgore je što su se neka pervertirana stanovišta ukorijenila u islamsku praksu, van slobodne volje pojedinaca, iako je slobodna volja, bez nametanja, uzdignuta iznad svake prisile; ova potonja je strogo zabranjena. Ovaj mladi turski autor, čije knjige dobivaju svoj racionalni eho, naročito posije serije terorističkih napada u Turskoj, od početka ove godine, čak 12, u kojima je poginulo više od 250, a ranjeno mnogo više ljudi, vjeruje da je ovo trenutak u kojem bi se trebalo vratiti autentičnom, nadnacionalnom - kulturno nereduciranom tumačenju islama. 

I biti širok i fleksibilan, u duhu istinskog islama! Time bi se dodatno suzio prostor nasilnicima raznih fela, vrlo opasnim za cijelo čovječanstvo. 

- U Kur’anu ljudi imaju slobodu da čak budu bez vjere. Jer ono što je nametnuto silom nema vrijednosti kod Boga - podsjeća Emre. 

Kaže i da svako “nametanje islama može završiti u kreiranju hipokritičkih (dvoličnih) ljudi”. Tako se i muslimani ne ustručavaju lagati, biti nefer, stavljajući poštenje tek iza rutinskih molitvenih rituala. Ta je hipokrizija uveliko provalila kroz kapije islamskog svijeta. A svoje jadno stanje neki još infantilno pravdaju nepravdama koji su im nanesene. No, u Bosni, naprimjer, to nije dovoljno, a korisno još manje. Balić, recimo, to naziva “neopreznim dozivanjem prošlosti”.

Zaboravlja se i da je Bog dao ljudima slobodu, moć i stvorio obavezu da mijenjaju ponašanje, stavove, pa čak i religiju i prilagođavaju je vremenu u kojem žive. 

U Kur’anu apsolutno nema nikakve predviđene kazne, čak i za one koji mijenjaju religiju, tumači Dorman. Tako će pametan i misleći čovjek vjerodostojnost svoje vjere uvijek mjeriti stepenom dostignute slobode i hrabrim prihvatanjem istine, ma kakva ona bila. A ne pukim sljedbeništvom ili nametanjem svoje volje. Dorman citira i pakistanskog pjesnika Muhameda Igbala (Iqbal): “Ako želimo objasniti nemuslimanu da je islam sistem vrijednosti, prva stvar koju trebamo reći je da mi, (današnji) muslimani, ne predstavljamo islam.”

Ili ćemo se, dakle, promijeniti, ili nas u nekom budućem boljem islamu - kao poklonu svim svjetovima - neće biti, bez obzira na to koliko smo umislili da smo baš mi “najbolji” i “nezamjenjivi”. I to je, a ne samo sto puta prepričavane anegdote poruka ove blage noći.