Srbijanska pjesnikinja Desanka Maksimović, čim je saznala za masakr skoro tri hiljade Kragujevčana, među kojima je bilo i tristo gimnazijalaca, kojeg su izvršile okupacione snage Trećeg rajha, uz nesebičnu pomoć četnika Dimitrija Ljotića, napisala je potresnu pjesmu "Krvava bajka".
Nakon masakra osam hiljada civila u Srebrenici, nakon genocida kojeg su izvršile okupacione snage Srbije uz pomoć četnika Radovana Karadžića, pjesnik Džemaludin Latić je napisao poemu "Srebrenički inferno". Nju je uglazbio Đelo Jusić i od 2003. godine u Potočarima se svakog 11. jula izvodi oratorij "Srebrenički inferno".
Denacifikacija
Dakle, pjesnici su napisali dva potresna djela inspirisani zločinima njemačkih i srpskih nacista.
Njemačka je država odmah nakon Nirnberškog procesa priznala zlodjela nacističke države pod vođstvom Adolfa Hitlera i odmah je započela snažan i sveobuhvatan proces denacifikacije.
Nakon osuđujućih presuda Međunarodnog krivičnog suda u Hagu, za genocid počinjen u Srebrenici i drugim krajevima BiH, još nema procesa denacifikacije srbijanske države i društva koji bi se završio priznanjem da je u Srebrenici počinjen genocid a ne veliki zločin.
Ovo podsjećanje na dvije krvave bajke, na dva nacizma, jeste i prilog tezi da se istorija ponavlja.
Kad je riječ o Bošnjacima, nad njima su srbijanski nacisti od 1941. do 1945. godine izvršili prvi genocid o kojem je veliku knjigu napisao akademik Vladimir Dedijer, uz asistenciju Antuna Miletića. Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu nikad nije priznala država Srbija. O njemu se šutjelo i pao je u zaborav. Šutnja, i još gore – negiranje genocida, jeste put ka drugom zaboravu drugog genocida.
Sve to, dovelo je do dugogodišnjeg duhovnog terora srbijanskih zvaničnika prema majkama Srebrenice, do stanja nepodnošljivosti i one su reagovale na način koji je saopštio načelnik Srebrenice, Ćamil Duraković:
"Državni zvaničnici Srbije nisu poželjni na komemoraciji u Srebrenici".
Istorija beščašća
Očaj majki Srebrenice je shvatio, i kao poruku razumio, srbijanski premijer Vučić pa je i razumno reagovao. Drugi zvaničnici nisu. Naročito aus-ministar Ivica Dačić i ministar unutrašnjih dela, Nebojša Stefanović uz koje je stao i Dodik. Njihove izjave će biti upisane u istoriju besčašća.
Zamislite tu bezstidnost i tu aroganciju kad reaguju na način da su im povrijeđena prava što na mjesto genocida ne mogu da dođu kao negatori genocida! Da li negacijom dva genocida nad Bošnjacima apliciraju na pravo za treći? Na ovo pitanje odgovor mora dati država Srbija koja je odlučila, osmislila, planirala, logistički obezbijedila i izvela genocid u Srebrenici. Kad je to radila nije pitala srpski narod. Zato se ne može kriti iza njega. On ne može biti odgovoran za zlodjela svog državnog aparata.
Srbijanska, u doba nac-socijalizma Slobodana Miloševića, "idealno loša država čiji su vojnici proučavali geografiju svojih susjeda", mora stati pred ogledalo i suočiti se sa istinom. To bi bio početak denacifikacije našeg istočnog susjeda.
Piše: Ekrem AVDIĆ
