VIJESTI

BAHRUDIN BATO HADŽIEFENDIĆ: Nikada se nisam odrekao medicine

NI RIJEČI O POLITICI Ministar zdravstva Tuzlanskog kantona

Autor:Almasa HADŽIĆ

27.6.2016

Svaki Tuzlak će se, kaže na početku razgovora za naš list doktor Bahrudin Bato Hadžiefendić, aktuelni ministar zdravstva Tuzlanskog kantona, prvo pohvaliti u kojoj je mahali ili ulici rođen i kao dijete živio, s kojom se rajom družio, pa tek onda onim čime se bavi, kakve je škole završio, koliko je zemalja proputovao, koliko stranih jezika govori...

Najmlađe dijete

- Slično je u svim čaršijama u Bosni i taj dio identiteta, mislim, svi mi s nekim posebnim osjećajem čuvamo i gajimo. Prepoznavali smo se po tome što smo iz Mejdana, Brda, Kreke, Mosnika, Šeste bosanske, Oktobarske, iz Džindić mahale, Tušnja, Slatine, Hendeka, Golog Brijega... Mogao bih, čini mi se, nabrajati do podne. Generacija s kojom odrastete u mahali, u ulici, bez obzira na to gdje vas životni putevi poslije odvedu, uvijek vam je poput  rodbine. A onda poslije, kroz školu, studij, posao, stječete i vežete se za nove prijatelje, koji se, opet, prepoznaju zato što su iz neke mahale, iz neke ulice - govori Bahrudin, prisjećajući se da je taj identitet mahale i ulice nakon rata primijetio kod svojih brojnih prijatelja širom BiH.

Odrastao je, kaže, u Jalskoj ulici, u blizini više od 400 godina stare Jalske džamije i zgrade Vatrogasnog doma. Tu je, kaže, i dobio nadimak Bato, po kojem ga i danas mnogo više ljudi prepoznaje nego po imenu.

- Valjda zato što sam bio najmlađe dijete u familiji i, osim toga, rođen deset godina poslije mojih sestara Lejle i Selme, svi su me počeli zvati Bato. I navikao sam se na taj nadimak. I familija, i komšije, i prijatelji, svi me zovu po nadimku. Jedino me tako nije zvao efendija. Kad bi lopta preletjela u harem Jalske džamije, efendija bi izašao, pogledao me, malo zavrtio glavom pa kroz smijeh progovorio: "Hairlija Džekin." Mog oca Ahmeta su, naime, zvali Džeko. Nezaboravni su ti dani iz Jalske ulice. I škola mi se zvala "Jala". Poslije sam prešao u školu "Pazar", a uporedo su me upisali u Muzičku, smjer harmonika. Te dane nikad neću zaboraviti - govori Hadžiefendić.

Vatrogasni dom, govori Bato, i danas je jedan od identiteta Tuzle, a u životu djece koja su odrasla uz njega, imao je posebnu ulogu. Sjeća se da su sva djeca iz ulice naprosto "visila" ispred Vatrogasnog doma, družila se s vatrogascima, gdje bi se ponekad, krijući od roditelja, provozali vatrogasnim kolima.

Sretno djetinjstvo

- To je period koji se ne zaboravlja. Svi u familiji očekuju da budeš doktor, a ja, kad me pitaju šta ću biti, kažem: "Vatrogasac." I sad se nasmijem kad se sjetim kakvo bih razočarenje izazvao u kući kad bih im kazao šta želim da budem. I onda sam postao član Pionirskog vatrogasnog društva Tuzla. Uniforma, kacige, opasači... Ma, to je bilo genijalno. Išli smo po takmičenjima i sjećam se da smo negdje prije rata bili prvaci BiH pa smo išli na evropsko takmičenje tih mladih vatrogasaca u Finsku i Dansku. Tad sam se prvi put i provozao avionom. Bože dragi, roditelji lome prste kako da nas puste "u svijet", a mi pucamo od sreće što idemo - prisjeća se Bato.

Sretno djetinjstvo, kaže, prekinuo je rat. Upravo kad je trebao da se upiše u srednju školu, zapucalo je. U kući više nije bilo radosti kao nekad. Tada je prvi put čuo da neko može biti istjeran iz vlastite kuće. Kaže da mu se čini da je preko noći odrastao, sazrio.

- Upisao sam Medicinsku školu. Svaki odlazak u školu bilo je pitanje hoćeš li se živ vratiti kući, kao, uostalom, i u većini gradova koji su tokom rata granatirani. Nema dana kad ne čuješ da je neko poginuo, nekoga granata ubila na ulici, u avliji. Iako sam imao tek šesnaest godina, nisam mogao sjediti smirom, smatrao sam da trebam i ja nešto raditi za odbranu. Otišao sam u Univerzitetski klinički centar i prijavio se da budem medicinski volonter u prijemnoj hirurškoj ambulanti. Tada sam sebi rekao da ću biti hirurg. Kada ne bih bio u školi ili na klinici, mi, raja iz ulice, našli bismo neki kutak da se družimo. Svi smo svirali neki instrument. Znali smo poslije i zaraditi od sviranja - kaže Hadžiefendić.

Kraj rata bio je i kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja. Ipak, kaže smijući se, nije postao vatrogasac nego se upisao na Medicinski fakultet, gdje su pri kraju studija već bile njegove dvije sestre, inače blizanke.

- Medicinu sam zaista zavolio. Preživio sam anatomiju i, kad sam diplomirao, mislio sam da je moj svijet. A onda sam se suočio s nečim što je moju porodicu pratilo od kraja Drugog svjetskog rata i o čemu roditelji pred nama, djecom, nikada nisu pričali. Nisam mogao dobiti posao ljekara u Tuzli. Dvije godine sam radio kao volonter na Klinici za hirurgiju, učio od velikog stručnjaka, rahmetli Deše Mešića, ali se, nažalost, kad je trebalo da dobijem posao, ispriječila ta nevidljiva ruka, koja je sortirala podobne i nepodobne Tuzlake. Ni ja ni moje dvije sestre nismo mogli biti ljekari u svom gradu. Njih dvije su se zaposlile - jedna u Domu zdravlja u Teočaku, a druga u Čeliću, a ja sam potražio posao u privatnoj farmaceutskoj kući.  Zaposlio sam se u "Tuzlafarmu", kompaniji u kojoj je hljeb zarađivalo stotinjak ljudi, gdje sam, zahvaljujući povjerenju vlasnika kompanije Alije Omerhodžića, ubrzo postao menadžer - iskren je Hadžiefendić.

Supruga i sinovi

Iako je, priznaje, dugo patio za hirurgijom, stvaranje porodice zahtijevalo je stalni posao. Prioriteti su se, nakon ženidbe sa suprugom Danijelom i rođenja sinova Benjamina i Sanjina, itekako promijenili, ali su odnos prema roditeljima i cjelokupnoj porodici iz koje potječe, odnos prema prijateljima i poslu, ostali isti. Iako je otišao u politiku, nikad se, kaže, nije odrekao medicine.

Već 2011. upisao je doktorski studij na Medicinskom fakultetu u Tuzli,  koji je okončao prije tri mjeseca. Trenutno čeka javnu odbranu doktorske disertacije.

Sudbina rahmetli djeda Muhamedage Hadžiefendića

- Tačno je da sam potomak trećeg gradonačelnika Tuzle Mujage Hadžiefendića, koji je dužnost gradonačelnika obavljao u dva mandata, s kraja 19. i početkom 20. stoljeća. Mog rahmetli djeda Muhamedagu Hadžiefendića, koji je u Drugom svjetskom ratu bio zapovjednik muslimanskih milicija u sjeveroistočnoj Bosni, ubila je komunistička vlast kad je mom ocu bilo osam godina. Bio je proglašen neprijateljem i komunisti su ga bez suđenja strijeljali zajedno s još nekoliko uglednih katoličkih službenika i advokata iz Tuzle. Šta je, zaista, bio moj djed, najbolje govori njegova dženaza, na koju mu je, i pored silne represije tadašnje vlasti, došlo više od pola Tuzle. Ukopan je u haremu Jalske džamije, a sve do pred ovaj rat nije nam dozvoljavano da obilježimo njegov mezar, čak ni drvenim nišanima.  Otac stavi nišan, sutradan ga nađe na cesti. Najviše su, ustvari, ispaštali moja nena, moj otac i njegove sestre. Otac je redovno pozivan na nekakva saslušanja i informativne razgovore. Ponosan sam na činjenicu da, kad se nađem u nekim mjestima oko Tuzle i kad mi ljudi saznaju prezime, odmah me pitaju šta mi je Muhamedaga. Sjećam se nekih finih starih ljudi iz okolice Kalesije, koji su mi pričali kako su njihove familije, zahvaljujući mom djedu, preživjele klanja četnika, koji su dolazili iz Šekovića. Djed je, inače, bio  školovan čovjek. Pored trgovačke akademije, prije Drugog svjetskog rata u Beogradu je završio i vojnu akademiju i imao je čin majora.  

Kao dijete, nisam shvatao težinu prezimena

- Moja majka Ajša bila je nastavnica, a otac Ahmet, poznatiji kao Džeko, bio je ekonomista. Majka je bila onaj pravi primjer pedagoga, i danas joj njeni nekadašnji  učenici, sada već odrasli i ostvareni ljudi, prilaze s velikim poštovanjem. Valjda zbog svega kroz šta je naša porodica prolazila u prošlom sistemu, i otac i majka trudili su se da u nas, djecu, usade  ljubav i poštovanje prema drugima. Možete li zamisliti da otac nikad nije mogao dobiti posao u Tuzli i cijeli svoj radni vijek proveo je u jednoj slovenskoj firmi. Kao dijete, nisam shvatao težinu prezimena koje nosim, a sada svakog dana spoznam neki novi detalj iz biografije moje familije, kao i golgote kroz koje su prolazili punih pedeset godina. Ne postoji u Tuzli slučaj kao što je naš, da ni jedan od tri ljekara iz jedne porodice nije mogao dobiti posao u svom gradu. Mnoge tuzlanske ugledne porodice su proživjele  sličnu sudbinu - kazao je Hadžiefendić.

Ranjavanje na Kapiji

- Mojoj generaciji u Tuzli život je, ipak, obilježila tragedija na Kapiji. I ja sam tog 25. maja s kompletnim svojim društvom bio na trgu na Kapiji. Lijepa noć, Kapija puna k'o šibica, a onda smrt... Pada granata jedna, pa druga... Mrtvi ljudi oko mene, pokušavam ustati, vidim, živ sam, ranjen, ali živ. U prvi mah nisam bio ni svjestan šta se dogodilo... Četvoro iz mog društva je tada teško ranjeno. Scene s Kapije ni danas ne mogu zaboraviti. I kad god se zbog nečega nasekiram, kad god nešto ne može da bude po nekom mom planu, kao da me nešto iznutra povuče i kaže: "Stani, znaš li da si i ti mogao poginuti na  Kapiji."  

Moje društvo

- Društvo s kojim sam se družio dok sam živio u Jalskoj ulici, u srednjoj školi i tokom studiranja, i danas je moje društvo. Svi su oni danas uspješni ljekari, menadžeri, muzičari. Igor Hudić, Senad Šehić, Adnan i Eldar Nalić, Entaz Suljetović, Hasan Altumbabić, braća Nermin i Almir Salkić, Jasmin Mešić, Feđa Ćustendil, Damir Tinjić, Almir Žilić, Damir Durmišević... Tu su još mnogi moji prijatelji s kojima nikad nisam prekidao veze - govori Bato.