Niti jedan ramazan od njegove 27. noći 1992. godine nije protekao bez ubistava, zastrašivanja, prijetnji i uvreda u bh. entitetu RS. Ta 27. bijeljinska noć ramazana bila je uvod u krvavi Bajram, bjesomučnu agresiju i genocid koji će nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a Srebrenice biti počinjen 1995. godine.

Napad na džematlije u banjalučkoj Vrbanji nedvojbeno govori kako duhovi mržnje iz devedesetih godina iz glava umobolnika nisu iščezli ni dvije decenije nakon parafiranja mira, koji je bio nepravedan, ali bolji od nastavka rata.

Duhovi mržnje neće ni iščeznuti sve dok glavni baja manjeg entiteta i njegove muhe podrepašice na svakom koraku negiraju državu Bosnu i Hercegovinu, a djeci bošnjačkih povratnika zabranjuju da govore jezikom svojih predaka.

Obično u ovakvim situacijama, kada se osporavaju država BiH i bosanski jezik, politički analitičari konstatiraju da je riječ o još jednoj predizbornoj kampanji i borbi za fotelje. Prije će biti da je riječ o nastavku velikosrpske politike i realizaciji jednog od šest strateških ciljeva definiranih na nelegalnoj sjednici skupštine srpskog naroda u BiH u predvečerje agresije.

U prvih šest mjeseci 2016. godine napadi na povratnike i njihove vjerske lidere postali su skoro svakodnevica. Sjetimo se napada na Nurdina ef. Grahića, imama u vlaseničkoj Hajrija džamiji, pucnjave na Atik džamiju u Janji te zastrašivanja malobrojnih povratnika u Lukama iznad Srebrenice u dobro izrežiranoj policijskoj vježbi.

Bošnjaci su na napade u ramazanu odgovarali organiziranjem veličanstvenih iftara. Nezapamćeni iftari na otvorenom priređeni su u Bratuncu i Đulićima, a tek slijedi iftar za nekoliko hiljada duša u Konjević-Polju. Potvrda je to jedinstva bošnjačkih povratnika te njihove nepokolebljive vjere u Boga jedinoga.