Svaki put kada neko Abdulahu Sidranu dadne epitet našeg najvećeg živućeg pjesnika, on ga ispravi riječima: “Nisam to ja, nego Alija Dubočanin!” Ponovio je to Sidran i nedavno na promociji Dubočaninovih knjiga pjesama “Zemaljsko sjeme” i “Veliki mir” u Bošnjačkom institutu u Sarajevu. Ni ovaj put nije nedostajalo Sidranovih hvalospjeva o ovom piscu. 

Novi ljudi

- On je skriveno blago bosanskog pjesništva. Nesklon guranju u književne klanove i dodvoravanju oficijelnoj kritici, svoj život velikog pjesnika provodi u samoći nekog sela pokraj Sarajeva. Pola svoga pjesništva dao bih za nekoliko Alijinih pjesama - kazao je, između ostalog, Sidran.

Alija H. Dubočanin nije čuo ove riječi jer nije bio na promociji svojih knjiga. Odavno on ne ide tamo gdje drugi predstavljaju njegova djela. 

U razgovoru za “Avaz”, jednom od rijetkih njegovih medijskih istupa posljednjih godina, pojašnjava zašto je to tako. 

- Gledao sam kako pisci sjede na svojim promocijama. Pa se češkaju, pa se vrte... Sve do jednom, dok meni moju promociju neko nije snimio, pa sam ja sebe na snimku pogledao i zaključio da sam tu potpuno nepotreban. Pa ne promoviram se ja! Ljudi se bolje opuste kad ja nisam tu. Znate, ja sam malo ters čovjek, znam ja usred promocije odgovoriti onome ko „trabunja“ o mojim knjigama. I to je vrlo neprijatno. I da spasim i njih i sebe, rekoh, Alija, povlači se. Publika osjeća da pisac tu nije potreban, nego djelo - pojašnjava nam Dubočanin. 

Obradovalo ga je, kaže, da je “poezija u ovakvom vremenu napunila dvoranu ljudima, da im je priuštio pet minuta radosti i da im je kazana rečenica koju prije nisu čuli“. Iako je jednom književnom kritičaru nedavno kazao da „postoji doba kada književnik mora baciti pero u trnje“, a on mu uzvratio riječima da je još “svjež i maštovit“, Dubočanin kaže da upravo stoga on mnogima djeluje kao neko otkriće.

- A zapravo nisam ja otkriće, nego su došli novi ljudi. Od svih mojih čitalaca jedino Avdo Sidran je čovjek koji mene prati čitav život. Znamo se, zna kako sam išao kroz književnost, kud sam išao, nismo se družili, mada smo se uvijek uvažavali i poštovali - objašnjava. 

Za svoje nove knjige Dubočanin kaže da nisu moderna poezija. Ne piše, kaže, knjige da bi iz njih iko išta naučio jer “poezija nije stvar racionalizacije”. Za sebe kaže da je pisao poeziju i za djecu i za odrasle, mada je književnost jedna i ne voli je dijeliti. 

Za sebe će danas reći da je ušao u književnost kao pjesnik za odrasle s knjigom “Svakodnevni Prometej”.   

- Sudbina te knjige prati me čitavog života, zaista sam svakodnevni Prometej. Ja pišem poeziju kao što je kruh. A kruh je uvijek moderan. Ne pišem knjige da bi se išta iz njih naučilo. Poezija ne uči direktno niti nastaje iz racionaliziranoga. Ona dolazi iz nadahnuća. Pjesma se ili primi ili ne primi... To je kao kad imate slab tranzistor, pa on krči, znate, ne može da primi ni Radio Zenicu, a neko prima i ''radio Tokio'' i ''radio Mars''. To je tako i s duhom. Koliko je neko oplemenjena duša, koliko je produbljena, zavisi od prijemnika, a taj prijemnik je vaš ukupan duh - kazuje dalje.

Dubočanin je u tom smislu kritičan i prema samome sebi i kaže da ima „strašnu“ odgovornost prema onome što govori.

Dubočanin: Prati me sudbina svakodnevnog Prometeja

Javna hala

- Na početku moje knjige „Planinska jabuka“ stoji citat, hadis: ''Čovjek je stvoren od onoga što mu je rečeno.'' Ovo je, naravno, višeznačno. Zaboravljena je ta strašna odgovornost pred riječju, pred otvaranjem usta, pred pisanjem, pred govorom. Čovjeku ne možemo nuditi otrove, propagandu... A književnost je to vrlo često. I otrov i propaganda. Napisao sam jednu pjesmu u kojoj kažem da bi pravo bilo da makar u starosti veliki Tvorac nekima oduzme dar govora jer čitavog svog života nisu izgovorili nijednu čestitu rečenicu, samo su uprljali život, širili laži, rugobu, pokvarenost, jer jezik je veliko zlo i veliko dobro. Istovremeno - dodaje.  

Prokomentirao je Dubočanin za naš list i aktuelno stanje u BiH. Ne može, a da se ne sjeti da je za njega Bosna iz njegovog djetinjstva bila raj.

- Nekome je i ova Bosna sada raj. Izađem u šetnju, vidim djevojčica od 18 godina vozi najnoviji Mercedesov džip. O, kako je to lijepo. Fino, zaradila ga negdje. Pogledam tu u komšiluku najnoviji Mercedesi kao lađe, ohoooo lijepo, sirotinja, pritisnulo se, nema se ništa - opisuje ironično jaz u našem društvu Dubočanin. 

Prema njegovom mišljenju, Bosna je danas postala konačno „dio svijeta“.

- A to znači da je postala dio jedne velike javne hale. I ja, kad pogledam tu Bosnu, u političkom smislu, u obrazovnom i svakom drugom, vidim da ne postoji bh. politika, ne postoji bh. građanin, ne postoje više ni šume Bosne i Hercegovine. Postoje šume „srpske”, šume “ove i one”, ne postoje ni rijeke BiH. I sad, kad pjesnik gleda svoju domovinu, vidi šta sve u nama više ne postoji. 

Bosni, kaže Dubočanin, nedostaju odgovori na brojna pitanja, a posebno na ono ''ko izvodi radove na izgradnji države“. 

- Na karti BiH zakovao bih tablu poput one koju imaju građevinari kad prave neki objekt. Na njoj bi trebalo pisati - PRAVI SE DRŽAVA, a radove izvodi... Samo da mi svi sami sebi odgovorimo kakva se država pravi, šta će se raditi u njoj, ko će u njoj živjeti, nešto mi puno bježe iz ove Bosne, s punim pravom... Ima li iko građevinsku dozvolu za ovakvu Bosnu i ko je angažirao izvođače radova - pita se Dubočanin, uz zaključak da BiH trebaju promjene. 

Za kraj ocjenjuje kako do njih najlakše doći. 

- Da imam novca kao što nemam, ja bih kupio jednu vreću olovaka i podijelio svima koji izlaze na neke demonstracije po jednu. Rekao bih im da izađu na izbore jer izbori su jedine moguće demonstracije. Ključ je u olovci, imaj olovku u ruci i, kad kreneš na izbore, e tada vrši demonstracije. I ovdje dolazimo do zaključka da one radove na izgradnji države izvodi taj takozvani građanin koji glasa - zaključuje Dubočanin.

Bosna je čudo u nastajanju 

Iščuđava se s osmijehom gorke ironije Dubočanin nad činjenicom što imamo „blago nama, mašala naroda, a nemamo kategoriju građanina i sve je izgubilo nekadašnji smisao”. 

- Zašto je to tako? Sve su to sad pitanja za sociologe, filozofe, psihologe, za sve njih u Bosni ima posla. Od brice do filozofa, jer ovdje je sve u nastajanju, Bosna je čudo u nastajanju. Iskopavaju se mrtvi, zakopavaju se mrtvi, evo, ovi idu tamo, oni ovamo, ovi slave svoje, oni svoje. Gledam, sad se mesari bave nacionalnim pitanjima, građevinari vode izdavaštvo. Bosna je sva u uzbuni. Jedino reda ima malo u zdravstvu. A to je prisilom čovjeka i njegovim egoizmom. Naime, kad vas nešto boli, onda imate kriterije, pa nećete da vas operira medicinska sestra - ooo, kaže, ja hoću stručnjaka, prema tome, vi hoćete, kad krenete na ultrazvuk, da vas pregleda stručnjak, a državu može „pregledati“ ko hoće. Gledam neki “razvalio usta“, ne zna tri rečenice na unakrst svezati i on je „izvođač radova“ o kojem sam govorio - kazuje Dubočanin.

Malo je nas, imaju hiljade ljudi koji pišu pjesme, a ko je tu pjesnik

Odnedavno je Dubočanin, na oduševljenje mnogih, „izašao“ i na Facebook. Prepričava nam kako ga je FB „pitao“ o čemu razmišlja, a on sa svojim odgovorom „Razmišljam zašto pjevaju samo male ptice'' izazvao dosta protupitanja.  

- Pa, pjevaju samo male ptice. Zamislite da vam dođe roda i počne pjevati ili da dođe noj ili orlovi pa vam počnu pjevati. Niko nije shvatio šta sam htio reći osim jednog pjesnika. Preneseno na ljude i na pjesnike, isto je to. Pjevamo mi, male ptice. Pjesnik je ta mala ptica. Ne može pisati pjesme Donald Tramp. Možemo mi koji svijet posmatramo djetinjim očima, koji smo zbunjeni, zaprepašteni ovim svijetom, stari, a nevini, nedužni, imamo u sebi još spašen taj dječiji, djetinji pogled. Pa malo je nas, imaju hiljade ljudi koji pišu pjesme. A ko je tu pjesnik - pita se Dubočanin.