Bio sam ratni reporter 14 godina, ali je rat u BiH ostavio na mene najjači utisak i promijenio mi je život. Dvije godine provedene u Sarajevu su definirale moje poglede na život, to je bio pravi ispit ljudskosti za sve, kazao je u ekskluzivnom intervjuu za „Avaz“ dojučerašnji šef britanskog biroa uglednog "The New York Timesa" John Fisher Burns. 

Burns je dobitnik dvije Pulicerove nagrade, od kojih je jednu dobio izvještavajući iz opkoljenog Sarajeva. Posljednjih dana boravio je u BiH. 

Na podu kod Divjaka

- U Sarajevu sam proveo cijelu 1992. i 1993. godinu. Na početku sam živio u ulici Maršala Tita kod jedne porodice. Nakon toga sam se preselio u zgradu Predsjedništva BiH i spavao na podu u kabinetu Jovana Divjaka, sve do ponovnog otvaranja “Holiday Inna”. Te dvije godine bile su drugačije od svih ratova o kojima sam izvještavao, a proveo sam ukupno 12 godina u Iraku i Afganistanu - kazao nam je Burns. 

Sjeća se kako su novinari u Sarajevu bili izloženi smrtnoj opasnosti. 

- Na ćošku pored Predsjedništva BiH uvijek se skupljala grupa građana koji su još radili i morali su da odu, naprimjer, do Dobrinje i mi smo im služili kao taksisti. Tada je u Sarajevu bio i jedan veoma poseban novinar, koji je na kraju dobio i ulicu u Sarajevu. Bio je to moj prijatelj Kurt Šork. On je bio fascinantan čovjek, lično je poznavao Bila Klintona i nije ga volio. On je bio lider novinara u Sarajevu, lider koji je nas natjerao da ne budemo samo novinari nego i ljudi koji žive u ovom gradu - priča nam Burns.

Burns 1993. godine u Sarajevu tokom razgovora s urednikom: Odbio naređenje da napusti grad kako bi spasio život

Prisjetio se i kako je Šork govorio da svi novinari moraju naći vremena tokom dana da pomognu žrtvama.  

- Odlazili smo autima do Kiseljaka, kupovali hranu i gorivo. To smo radili zato što je bolnica Koševo trebala gorivo da pokrene svoje agregate za struju - pojasnio je Burns.

On se u toku razgovora prisjetio i jednog slučaja za koji su se novinari borili. Bio je to Dom za stare i iznemogle u sarajevskim Nedžarićima, koji se nalazio na veoma nezgodnom mjestu u gradu, između ratnih linija. 

- U njemu su živjeli stariji ljudi, njih oko 320, a kad nam je Kurt ispričao tu priču, taj broj je smanjen na 180 ljudi, neki su uspjeli otići, ali većina je umrla od gladi. Pored tog doma nalazila se zgrada UNHCR-a, čiji predstavnici nisu htjeli uraditi ništa jer, formalno, ti ljudi nisu izbjeglice, nego se nalaze u svom domu. Kurt je smislio plan da mi kao novinari postidimo UN kako bi oni poduzeli mjere, sljedeće jutro smo otišli do Doma, ponijeli smo odjeću, hranu, drva i lopate, radili smo pet dana, ali smo očistili zgradu i zbrinuli većinu starijih ljudi - prisjetio se Burns.

Mendelukine suze

Dodaje da je prije kraja te sedmice tadašnji šef UNHCR-a Hose Maria Mendeluka (Jose Maria Mendelluca) doletio u Sarajevo u svojim “Gucci” cipelama i održao pres-konferenciju na kojoj je pokušao objasniti zašto oni ne mogu pomoći ljudima u staračkom domu. 

 - Tad se javio Kurt i rekao da ima nešto što ipak mogu učiniti, rekao je: „Možete dati ostavku“. Mendeluka je tad počeo plakati, sjeo pred nas i plakao. Na kraju je odgovorio da mu damo 24 sata, a nakon 24 sata vratio se i rekao: „Mi nemamo mandat, nemam odobrenje, ali mi ćemo izvući te ljude iz Doma“. Na kraju su oni vozilima UN-a premješteni u bolnicu iza Lukavice koja je tad bila prazna. To je sve urađeno zahvaljujući pritisku koji smo mi na čelu s Kurtom stvarali. I tada je svima postalo jasno da nije dovoljno samo izvještavati o tome šta se dešava, treba biti dobar čovjek - ističe Burns.

Kada je dobio Pulicerovu nagradu za izvještavanje iz Sarajeva, njegov urednik mu je rekao da mora napustiti grad, ali je Burns odbio to uraditi. 

- Svađao sam se sa urednikom i mislio sam da moja karijera neće preživjeti te svađe. Ali, tad sam imao sreću u nesreći da su komunikacije bile uništene i ja nisam mogao da komuniciram s urednikom. Svoje tekstove slao sam putem tajne državne radiostanice koju je Alija Izetbegović smjestio u ulici Maršala Tita. Bilo mi je dopušteno da je koristim, to je bila vojna radiostanica i ja sam mogao razgovarati samo s jednim policajcem iz Zenice kojem sam diktirao svoje tekstove, on je prekucavao i slao ih u Njujork – priča Burns. 

On je u to vrijeme bio jedini strani novinar u Sarajevu, jer je svima bilo naređeno da napuste BiH, budući da su prethodno poginula tri novinara. Burns je naglasio da mu je bilo ispod časti da ode. 

- Krenuli smo prema Ilidži ostavljajući grad iza sebe... Vidjeli smo dva “Unisova” nebodera u plamenu i mislili smo da grad gori. Granatiranje je postalo gore čim smo napustili grad, to je bila prekretnica zbog koje sam se odlučio vratiti - pojašnjava Burns.  

Grad koji ubijaju 

Upravo tad je napisao priču o gradu koji ubijaju. Bila je to nedjelja, Burns je sjedio i pisao priču kada je do njega došao fotograf s Novog Zelanda Endrju Rid (Andrew Reid) i rekao mu da mora odmah krenuti s njim, što je on odbio jer je morao napisati priču. 

 - Uvjerio me je da odem rekavši da, ako propustim ovu priliku, nikad sebi neću oprostiti. Pošao sam s njim prema ulici Vase Miskina i tamo je bio čovjek koji je sjedio nasred ulice i svirao violončelo. Kad je završio, ja sam ga odveo sa strane i pitao šta to radi. Bio je to Vedran Smajlović. Odgovorio mi je: “Hoćeš li mi kupiti piće?” Otišli smo do bara neposredno pored mjesta gdje se dogodio masakr u redu za hljeb. Nakon pića mi je odgovorio: "Zato što je to jedina stvar koju znam da radim“. Zbog toga sam morao prepisati priču i posvetiti je Vedranu Smajloviću, koji je nastavio svirati naredna 22 dana – govori Burns.   

Ratna slika Vedrana Smajlovića dok svira violončelo u ulici Vase Miskina, današnjoj Ferhadiji: Ovom umjetniku Burns je, također, posvetio priču

Na naše pitanje koji je to događaj koji je najviše zapamtio, Burns kaže da je to masakr ispred Predsjedništva BiH kada su novinari prevozili ranjene, jer nije bilo dovoljno kola Hitne pomoći. 

 - Kad sam stigao tamo, nisam mogao vjerovati šta sam vidio. Zauvijek ću se sjećati jedne djevojke koja je taj dan poginula, bila je veoma lijepa i zgodna, ležala je mrtva, a bila je toliko lijepa da nikad nisam mogao izbaciti tu sliku iz glave - sjeća se Burns. 

Također, dobro se sjeća i svog boravka u Zvorniku, gdje je svjedočio etničkom čišćenju. Boravio je u kući jedne srpske porodice koja je dobivala prijetnje zbog toga što je on bio kod njih i to je bio razlog zbog kojeg je odlučio napustiti tu kuću. 

Ludak Karadžić 

- Tad me je srpska vojska strpala u Golf i odvukla u nepoznatom pravcu. Na kraju se ispostavilo da su me odvukli do Foče i tamo su me držali zaključanog u Golfu nekoliko sati i to ispred nekog skladišta u kojem su držali muslimanske zarobljenike koje su kasnije pobili. Zatim je stigla naredba da me dostave Karadžiću na Pale, odvezli su me kod Karadžića i on me pokušavao uvjeriti da ono što sam vidio nije etničko čišćenje – prenosi nam Burns.

Karadžić mu je, naime, tvrdio kako srpska vojska “pomože tim ljudima da odu kući i da će muslimani na kraju krajeva shvatiti da su u zabludi nekoliko posljednjih stoljeća, odnosno da će shvatiti da su i oni Srbi i da će mu tad podići spomenik u BiH”. 

- Nakon tog razgovora sam shvatio da je on lud čovjek, iako se  nije tako ponašao – zaključuje Burns. 

Sarajevo je danas evropski grad

- Nakon rata sam bio samo jednom u BiH i to na godišnjicu atentata Franca Ferdinanda. Tada sam došao ponovo poslovno, ali ovaj put sam došao turistički i imao sam vremena da vidim grad, državu i ljude. Ono što sam vidio najbolje opisuje koncept „čaše koja je poluprazna ili napola puna“. Moram reći da je Ričard Holbruk bio moj veoma dobar prijatelj, ali Dejtonski mirovni sporazum je neadekvatan za BiH. 

Dejton je spasio najagresivnije stranke iz rata i ostavio nefukcionalnu vladu. Sarajevo se vratilo u normalno stanje, ono što mi je zapalo za oko jeste drveće u gradu jer se sjećam da ih tokom rata nije bilo. Okom turiste vi vidite jedan prekrasan i evropski grad koji se oporavlja i to je veoma lijepa stvar za vidjeti. BiH je ograničena Dejtonom i on je sputava, ali život se nastavlja i Dejton će kad-tad završiti. Jednom su mi u SAD rekli da je Amerika dovoljno snažna država da preživi lošu vlast, a ja mislim da se to isto može reći i za BiH - mišljenja je Burns. 

Karadžićeve prijetnje doktorici Sanji Besarović 

- Doktorica Sanja Besarović je fascinantna žena, Srpkinja je, a njen otac je bio dekan Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Bila je tvrdoglava, a i danas je takva, ona je ostala u opkoljenom Sarajevu pored svih prijetnji koje je dobivala. Neke od tih prijetnji su njoj upućene direktno od Radovana Karadžića i Ratka Mladića preko mene. Karadžić je lično meni na pres-konferencijama na Palama govorio: “Reci svojoj prijateljici Sanji da ona mora napustiti Sarajevo i doći kod nas jer nam nedostaje doktora. To je njena odgovornost i ona je izdajica, jer radi u Sarajevu”. Kada sam Sanji to rekao, ona je bila bijesna, pitala me zašto uopće razgovaram s Karadžićem i Mladićem. Na kraju, ona je ipak napustila BiH, nakon što je preživjela nekoliko atentata – ispričao nam je Burns. 

Dr. Sanja Besarović u sarajevskoj bolnici Koševo 1993. godine