Svako ko je iole školovan dobro zna da je geografija jedna od najstarijih fundamentalnih nauka koje proučavaju zemlju i ljude na njoj i njihove međusobne odnose koje uspostavljaju u svom odnosu prema prirodi. Zna i da se ona dijeli na fizičku, ekonomsku i političku geografiju. Fizička geografija proučava zemlju kao fizičko tijelo, druge dvije proučavaju brojne načine ljudskog djelovanja i tragove ljudskog boravka na zemlji. 

Posebna vrsta

Politička geografija proučava političke tvorevine koje oblikuju zemlju kroz odnose različitih ljudskih grupa prema njoj, a u smislu nastanka raznovrsnih političkih tvorevina nastalih djelovanjem ljudskog rada i vladavine čovjeka nad dijelovima zemaljskog prostora. Ekonomska geografija se bavi oblicima, načinima i posljedicama ljudskog iskorištavanja zemljinog tijela u svrhu održavanja svih ljudskih tvorevina na njoj.  

Kada Bosnu i Hercegovinu posmatramo u kontekstu političke geografije, uviđamo da ona spada u posebnu vrstu takvih tvorevina koje nazivamo granične zemlje, zemlje koje se nalaze na linijama razgraničavanja krupnijih političkih tvorevina koje se bitnije razlikuju, tj. ona ocrtava i definira granice između različitih političkih, ekonomskih i duhovnih svjetova koje su ljudi stvorili i takav njen položaj je stjecajem historijskih okolnosti ostao skoro dva milenija najvažnija i nepromijenjena geopolitička karakteristika Bosne. 

Bosna je u političkom smislu već krajem stare ere bila uključena u jednu veliku političku tvorevinu zvanu Rimsko carstvo i dijelila je njegovu sudbinu, i to ne samo dok je ono bilo cjelina nego i nakon što je došlo do njegove podjele koja je ostavila Bosnu kao graničnu i razdiobnu teritoriju. Podjela u Rimskom carstvu je nastala kao privremeno rješenje zbog lakšeg upravljanja njegovom ogromnom teritorijom i zbog lakše odbrane od najezde brojnih barbarskih naroda i plemena koje je iz Azije pokrenula velika pojava ogromnog broja glodara, zbog čega je došlo i do uništavanja ispasištva njihove stoke. 

Od kineske granice do Panonske ravnice pokrenule su se mase ljudi koje su u valovima nasrtale na civilizirani dio Europe koji je bio u sastavu Rimskog carstva. Prvobitna podjela pretvorila se uskoro u trajnu diobu, takvu koja je proizvela dva različita dijela onog što je prvobitno bila cjelina, od kojih je svaki razvio svoju specifičnu duhovnu, vojnu, organizacionu i političku osnovu i sadržinu vladavine nastale iz prvobitnog politički i duhovno jedinstvenog carstva i to osamostaljivanje je započelo nastajati tek koju deceniju nakon što je car Konstantin Veliki pokušao ostvariti duhovno jedinstvo unutar carstva uvođenjem državne religije za koju je proglasio kršćanstvo.  

Tako se raspalo carstvo koje je njegov tvorac, imperator August nazvao Pax Rommana, u kojem je pored Rimskog Panteona bilo tolerirano i mnoštvo lokalnih religijskih kultova koji su ostavili vidne tragove i na tlu Bosne. Dva dijela su, tokom događanja koja su uslijedila, provalom nomadskih naroda i kasnijom podjelom kršćanstva na dvije zasebne crkve s dva centra, kao i nastajanjem različitih uvjeta političkih odnosa i razvoja koje su doživjeli dijelovi jedinstvenog carstva, postala odvojena carstva, jedno pod imenom Bizant, a drugo kao Sveto rimsko carstvo germanskih naroda. 

U cijelom tom kontekstu je područje Ilirikuma, koje je kasnije nazvano Bosna, a na kojem je nastala neovisna država za koju je poznata historičarka Nada Klaić utvrdila da je bila “država čiji su vladari uvijek samostalno vladali na cijeloj teritoriji svoje države”, ostalo poseban prostor koji nije do kraja pripadao nijednom od navedenih dijelova nekadašnjeg carstva.

Geopolitički, Bosna nikada nije pripadala nijednom ekskluzivnom prostoru

Zasebna država

S obzirom na to da kao zemlja na periferiji oba carstva koja je imala veoma jasno određene osobnosti i koja je u svakom, a osobito u tada najbitnijem smislu, a to znači u pogledu vjerske pripadnosti njenih stanovnika, zadržala postantičku slobodu vjerovanja, tolerancije i zajedništva, tj. bila je zasebna državna, politička i civilizacijsko-kulturna teritorija, koja se sa svojim bitnim osobinama održala sve do naših dana, izdržavajući česte agresivne pokušaje susjeda da izmijene njen karakter, da je pretvore u dio vjerski homogene i nacionalno unilateralne teritorije, tj. da je uključe u dvije susjedne religijski i nacionalno unilateralne države, Srbiju ili Hrvatsku.  

Odbijanje Bosne da postane vjerski, ideološki i kulturno unilateralna zemlja je glavna geopolitička osobina bosanskog prostora derivirana iz smisla i vrijednosti cijele njene dosadašnje historije. Geopolitički, dakle, Bosna nije pripadala nijednom ekskluzivnom prostoru nastalom tokom prelaska iz antičkog u srednjovjekovni politički i duhovni prostor, ona nije pripala ni zapadnom ni istočnom tišu političkog i vjerskog identiteta, ona je i u vrijeme osmanske vladavine ostala prostor susreta vjera i kultura i simbol realne mogućnosti koegzistencije različitosti koje se među sobom ne isključuju, nego pružaju mogućnost ujedinjavanja. 

To što je naša zemlja uvijek imala i što i danas ima predstavlja u osnovi naše politike značenje načela koje nam kaže da je Bosna od svog postanka bila zemlja neutralizacije suprotnosti te povezivanja i oplođavanja putem spajanja razlika i da je danas njeno mjesto ondje u onim ljudskim tvorevinama i institucijama koje počivaju na principu ujedinjavanja različitosti u slobodi, razumijevanju i svestranoj saradnji među ljudima i narodima. U tom smislu je Bosna i Hercegovina geostrateški i historijski opredijeljena za one integrativne procese koji je uvode u svijet modernih demokratskih odnosa između država. 

To nam najbolje govori naša historija u kojoj Bosna i Bošnjaci nikada nisu smatrali da im zajednički život i povezanost s različitim narodima, vjerama, kulturama i ljudima smeta, a ako se to iskustvo i način mišljenja prevedu na jednostavni politički jezik, onda sve to znači da smo mi odlučno za ulazak naše zemlje u Europsku uniju i za naše aktivno učešće u tzv. euroatlantskim integrativnim procesima, koji svoj izraz nalaze u stvaranju institucija koje simboliziraju povezanost našeg života i interesa sa životom i interesima demokratskih zemalja svijeta. 

U to ne smije biti nikakve sumnje, bez obzira na razne momente koji izgledaju kao smetnja, i moramo biti načisto sa stavom da je svako protivljenje ovakvom geopolitičkom i geostrateškom mjestu Bosne i Hercegovine u sadašnjem svijetu samo oblik nekih ranijih ovisnosti, zabluda, predrasuda i ideologija ili, jednostavno, izraz prkosa razumu zbog totalnog razočarenja u očekivanja da će historija slijediti sulude ideje da se silom i ratovima produbljivanjem podjela i nužnim sukobima koje ona proizvode mogu stvarati dobre historijske tvorevine. 

Sasvim je anahrono insistiranje da osnova opredjeljivanja ljudi i država može i treba biti neki religijski ili ideološki kontekst u odnosima, a ne kontekst razumijevanja interesa i logike historijskog razvoja.