Ambasadorica Indonezije u Bosni i Hercegovini Amelija Ahmad Jani (Amelia Achmad Yani) u misiji u našoj zemlji boravi tek tri mjeseca.

Iza sebe ima 17 godina rada za Ujedinjene narode u Džakarti i Njujorku te je ovaj zadatak za nju potpuno drugačije iskustvo i izazov, kojem se, kako nam je kazala, istinski raduje.

Struktura vlasti

U razgovoru za “Dnevni avaz” govorila je o ciljevima i projektima koje želi realizirati za vrijeme boravka u BiH te o tome kako provodi ramazan.

Koliko ste znali o našoj zemlji prije dolaska u diplomatsku misiju?

- Ne mnogo, ali sam se putem interneta informirala. Dosta sam istraživala i razmišljala o ratnom periodu u Bosni i Hercegovini, devedesete su me naročito interesirale. Naučila sam o mržnji koja je na ovim prostorima vladala, a slično se dešavalo i u Indoneziji. 

Uvidjela sam i da je struktura vlasti veoma kompleksna te sam izučavala historiju BiH. Filmovi koje sam pogledala “Lov u Bosni” i “U zemlji krvi i meda” pomogli su mi da dobijem bolju sliku o zemlji u koju idem, a u kojoj ostajem minimalno tri godine. 

Sin Dimas došao je zajedno sa mnom u februaru i ostao jedan mjesec. Ponovo će mi se pridružiti nakon ramazana.

Gdje ste živjeli prije dolaska u Sarajevo?

- U Džakarti, gdje sam za Ujedinjene narode radila 17 godina. To je veoma turbulentan grad, ulice su pretrpane automobilima i često vlada pravi haos. U Sarajevu je sve mnogo drugačije i sve je blizu, što mi se dopada. 

Imam veoma lijepo sjećanje iz Njujorka, u kojem sam provela tri godine. To je bilo prilično davno, bila sam mlada, grad je bio mnogo ljepši, a ljudi ljubazniji. Danas je opasno mjesto za život. 

Kakav ste dojam stekli o našem narodu u ova tri mjeseca?

- Jednom prilikom dok sam kupovala u “Konzumu” starija žena mi je prišla sleđa i zagrlila me. Obratila mi se riječima: “Živjela sam u Maleziji dugo, oni su nam mnogo pomogli tokom rata.” Bosanci najviše znaju o Malajcima, s kojima ste uvijek imali prijateljski odnos, a nadam se da će tako uskoro biti i s Indonezijom i da će se naši ljudi zbližiti.

Mislim da ovaj susret dosta govori o Bosancima, doživjela sam vas kao susretljiv i prijateljski nastrojen narod. Zajedničko s Indonežanima vam je to što ste veoma privrženi porodici. 

Dobar odnos

Kakav je trenutni odnos BiH i Indonezije i čemu planirate posvetiti posebnu pažnju? 

- Moja misija je dovesti Indoneziju u BiH i BiH u Indoneziju. Bosanci  znaju samo za Maleziju, koja vam je mnogo pomogla tokom rata, jer je i Indonezija u to vrijeme proživljavala veliku ekonomsku krizu, koja je počela 1994. godine.  Naš predsjednik Sukarno imao je veoma dobar odnos sa predsjednikom bivše Jugoslavije Titom i ja ću nastaviti raditi u tom pravcu. 

Imate li već plan kojim ćete to nastojati realizirati?

- Već sam imala priliku održati predavanja kako bi se Bosanci upoznali s kulturom Indonezije. Također, u sklopu Ambasade planiram organizirati časove indonezijskog, dok ću u septembru održati izložbu ručnih radova, a u planu je i večer indonezijskog klasičnog plesa. Tako ćemo spojiti BiH i Indoneziju.

Spomenuli ste sina jedinca. Koliko ste bliski s njim? 

- Imamo veoma lijep odnos, mi smo, prije svega, dobri prijatelji i  čujemo se svaka dva dana. Zanimljivo je to da sam ja muslimanka, a on pravoslavac. 

Jani sa sinom Dimasom: Sa sinom sam, prije svega, prijatelj

U našoj ideologiji postoji pet principa, prvi princip je vjerovanje u Boga. Bez obzira na to jeste li hindu, budista, katolik ili musliman, sve se svodi na vjeru u jednog Boga. Dimas je u Australiji  završio protestantsku srednju školu, gdje se upoznao sa pravoslavljem. Ja sam muslimanka, ramazan postim svakog dana, ali sam sina podržala u njegovom vjerovanju.

Kako u Indoneziji dočekujete i provodite sveti muslimanski mjesec ramazan?

- U Indoneziji, ukoliko ne vjerujete u Boga, ne smatrate se dobrim čovjekom. Ramazan se poštuje, velika većina posti, a u nekim gradovima, poput Bandunga, restorani su zatvoreni sve do iftara. Ulice i tržni centri puni su ljudi, posebno žena, koje kupuju namirnice za iftar. Vlada predivna atmosfera, ljudi se mnogo više druže i iftare zajedno. 

Posebna energija

Dopada li Vam se u Sarajevu atmosfera za vrijeme ramazana?

- Sviđa mi se stari dio grada, gdje se osjeti ta posebna energija. Već sam probala većinu bosanskih specijaliteta, a pogotovo uživam u somunima. Ali, osjetna je razlika između ramazana u BiH i Indoneziji, u Bosni se ponajviše osjeti za vrijeme iftara, dok je u našoj zemlji takva atmosfera tokom cijelog dana i noći.

U Sarajevu skoro svake večeri imamo iftare s ostalim ambasadorima. Ramazan je odlična prilika i za druženje, a ponekad sam i jedina žena ambasadorica iz muslimanskih zemalja na takvim događajima.

Šta mislite o našoj muzici, dopada li Vam se?
    
- Da, svakako, a posebno Dino Merlin, čiji album imam u uredu. Pjesma “Paša moj solidni” osvojila me je na prvo slušanje. Pored toga, primijetila sam da Bosanci posvećuju pažnju i vrijeme kulturi i muzici. Prvom prilikom planiram otići na balet te biti redovna gošća na takvim događajima.

Ljepota BiH je magična 

Jeste li imali priliku putovati kroz našu zemlju i šta Vam se posebno svidjelo?

- Mostar mi se mnogo sviđa, grad je prelijep, posebno stari dio grada, a imala sam priliku posjetiti i Blagaj. Uživala sam u divnoj i opuštajućoj atmosferi koja tamo vlada. U Srebrenici sam bila dva puta. Bosna i Hercegovina je za mene magična, rijetko gdje se mogu vidjeti takve planine, šume, zelenilo i prirodne ljepote.

Budući da najviše boravim u Sarajevu, na nekim sam mjestima već postala domaća. Ugostitelji jednog restorana na Baščaršiji već me poznaju kao redovnu mušteriju.

Nadam se da će se BiH plasirati na Svjetsko fudbalsko prvenstvo

Pratite li Evropsko prvenstvo u fudbalu? 

- Da, veoma volim sve sportove, uključujući i fudbal. To je zato što sam studirala u Engleskoj, gdje je imperativ pratiti fudbal, a navijam za Čelzi. Nadam se da će se fudbalska reprezentacije BiH plasirati na Svjetsko prvenstvo  2018.

Pored toga, pratim i tenis, kao i nastupe vašeg Damira Džumhura. Radovala sam se kada je pobijedio Rafaela Nadala, što je, zaista, veliki uspjeh.